I nije mu bilo teško da se spremi. Čekaju ih isti oni domovi iz kojih su otišli, isti starci koje su ostavili za sobom, iste fabrike koje ne rade i isto čekanje da se nešto dogodi. U Evropi se već dogodilo. Talasom izbjeglica sa Bliskog istoka koji bježe od rata i razaranja, crnogorski građani pretežno sa  Sjevera, opet su izbačeni na svoju obalu. A zašto su išli?

Zato što su, tu gdje im slijedi povratak, izgubili svaku nadu da će im biti bolje. Svi giganti nekadašnjeg Sjevera danas su pokojni. Na zgarištima nakadašnjih fabrika ne postoji više ništa što bi ih povezivalo sa radom. Oni koji su radili u njima ili su u penziji ili je čekaju, ili više ne čekaju ništa. Njihova djeca bolju budućnost  tražila su u Evropi iz koje ih vraćaju nazad.Tu, na Sjeveru koji je spreman za povratak onih koji su ga napustili, oni su otpisani odavno.

Najveći gubitak koji može da zadesi jedno društvo jeste da otpiše generacije. A to se Sjeveru dogodilo. Bez posla, bez nade, u godinama u kojima se polako sumira rezultat života, sa par torbi i djecom u rukama, odlazili su sjevernjaci u tu Njemačku. Odlazili u nadi da njihova djeca neće živjeti životom kojim oni žive. I sad im slijedi povratak. Evropa više nije što je bila, i njima je to sada jasno.

Pitanje je da li je Sjever spreman za povratak otpisanih?  Oni koji su otišli, ispraćeni su sa onom istom nadom sa kojom su pošli. Da će im biti bolje. Oni koji su ih pratili za koji dan će ih dočekivati na pragovima domova, da zajedno preturaju vrijeme bez posla i bez nade.

Ono što jedna generacija ne stvori u svom životnom vijeku teško mogu da nadomjeste sledeće. Sjever trpi posljedice tog što jedna generacija njime  tumara bez posla i bez mogućnosti da nešto stvori. Evropa je bila nada da mogu da promijene sreću u svom životu. Nada koja nije dugo trajala. Ali je jedna stvar jasna.

Jednom kad se donese odluka da se napusti ognjište, onda povratka na njega nema. Vratiće se sjevernjaci iz Evrope pod pritiskom. Doći će opet svojoj kući ali se na ognjištu niko neće zadržati. Otići će opet. NIjedan grad na Sjeveru ne liči na sebe od prije pola vijeka. Prije pola vijeka svi su imali više stanovnika. Prije pola vijeka život u Pljevljima , Bijelom Polju ili Mojkovcu  bio je život. Sad se na Sjeveru samo umire. A što umire Sjever kad je tako spreman?