U svojm prvom intervjuu nakon povratka, za Gardijan je otkrila strahote koje je sa svojim četverogodišnjim sinom proživjela u paklu ID-a.

"Osjećala sam ogromnu krivicu. Pitala sam samu sebe kako mogu nastaviti živjeti znajući da sam odvela vlastitog sina u Siriju. Mrzila sam one koji su me izmanipulisali, iskoristili moju naivnost i nesigurnost. Mrzila sam samu sebe", priča 34-godišnja Sofi koja nije željela da otkrije svoje pravo ime zbog straha od odmazde ID-a.

Sofi je rođena u Kongu te odgojena u katoličkoj porodici. U dobi od devet godina, nakon smrti majke, sa starijom je sestrom otišla da živi u Pariz. Smrt  žene koju još uvijek naziva svojim "anđelom čuvarom" u njoj je izazvala duboku depresiju koja je obilježila ostatak njenog života.

Dok je kao socijalna radnica pomagala porodicama imigranata, Kasiki je odlučila da se preobrati na islam te to sakrije od svog muža ateiste. Njena nova vjera pružila joj je kratkotrajnu utjehu. Ubrzo je upoznala tri muslimana, deset godina mlađe od nje koje je iz milja nazvala "Les Petits ("maleni") i prihvatila ih kao mlađu braću.

Znali su koliko sam nesigurna

U septembru 2014. ta su tri mladića nestala da bi se uskoro pojavili u Siriji odakle su svakodnevno komunicirali sa Sofi. Pokušala ih je nagovoriti da se vrate, objašnjavajući kako nedostaju svojim porodicama, ali ubrzo su se uloge promijenile.

"Mislila sam da ja kontrolišem situaciju, ali ubrzo sam shvatila kako su vjerovatno obučeni da regrutuju ljude poput mene. Malo po malo iskorištavali su moje slabosti. Znali su da sam siroče i da sam prešla na islam, znali su koliko sam nesigurna", priča Sofi.

U februaru prošle godine svom suprugu je rekla kako zbog posla mora otputovati u sirotište u Istanbulu na nekoliko sedmica te je sa sobom povela njihovog sina. Umjesto u Istanbul uputila se dobro poznatom džihadističkom rutom, preko juga Turske do Sirije.

Kad je stigla u Raku shvatila je kako će njen svakodnevni život biti drugačiji od onog na koji je navikla. Naređeno joj je da nigdje ne izlazi sama, a džihadistima koji su je prekrili od glave do pete predala je svoj pasoš. Takođe su joj ograničili komunikaciju s porodicom u Francuskoj.

Radila je u bolnici za porode gdje je ostala u šoku vidjevši stravične uslove u kojima su žene rađale te nebrigu zaposlenih za patnje pacijenata. Stan u kojem je živjela napustili su njegovi vlasnici, a kanarinci u kavezu koje su ostavili iza sebe bili su metafora zatočeništva u kojem se našla sa svojim sinom.

Osjećala se paralizovanom dok je gledala porodične fotografije koje joj je e-mailom slao njen suprug, shvativši kako je napravila ogromnu grešku.

"Molila sam da me puste kući. Rekla sam im kako mi nedostaje moja porodica te da moj sin mora vidjeti svog oca. Odgovorili su mi kako žena sama s djetetom ne može ići nigdje te da će me ubiti ili kamenovati ako pokušam pobjeći. Strahovala sam da će neko doći i odvesti me u zatvor, a da ću sina morati ostaviti s njima. Stalno sam razgovarala s njim i govorila mu koliko ga otac i ja volimo. Nadala sam se da će mu te poruke ostati u sjećanju te da neće imati snage ubijati ako padne u ruke ID-a", kaže Sofi.

Miči ruke s mog sina

Kad je jedan Francuz pokušao odvesti njenog sina na molitvu u džamiju, nešto se u njoj prelomilo.

"Miči ruke s moga sina", rekla mu je Sofi nakon čega ju je muškarac udario u lice.

"Bila sam sama u stranom gradu gdje nikoga ne poznajem i nisam znala jezik. Pogledala sam svog sina i znala sam da sam učinila najgoru grešku u svom životu. Znala sam da moram biti snažna i učiniti sve kako bi ga izvukla", priča Sofi.

Francuz je nju i dječaka odveo u "madaffu", gostinjsku sobu koja je zapravo zatvor. Tamo ju je čekao novi šok kad je vidjela djecu koja gledaju snimke ID-ovih pogubljenja dok majke glasno odobravaju i aplaudiraju.

"Te su žene u borcu ID-a vidjele svog princa na bijelom konju, nekog ko je moćan i snažan te će ih moći zaštititi. Iz tog se zatvora moglo izaći jedino ako biste se oženili za jednog od boraca. Žene sa Zapada služile su jedino kako bi rodile djecu ID-ovcima", kaže Sofi.

Sljedeći dan otkrila je kako njeni tamničari dogovaraju vjenčanje te je primijetila otključana vrata i sa sinom pobjegla iz zatvora. U svoj ih je dom primila lokalna porodica koja je, pruživši im sklonište, stavila svoje živote na kocku. U noći 24. fedruara 2015. jedan mladi Sirijac je Sofi i njenog sina, koji se skrivao ispod nikaba, motorom prevezao do granice s Turskom. Da su zaustavljeni na kontrolnim točkama ili uhvaćeni u bijegu, svi troje bili bi pogubljeni.

U Parizu, Kasiki su ispitali radnici francuske obavještajne službe te je provela dva mjeseca u zatvoru bez ikakvog kontakta s porodicom. Danas se pomirila sa suprugom, ali joj još uvijek prijete optužbe za otmicu djeteta.

Krivica koja parališe

"Kad pogledam unazad, pitam samu sebe, kako se sve to dogodilo, kako sam to mogla učiniti. Da, bila sam naivna, zbunjena, krhka i ranjiva, no kako su mi ti obični i ne naročito bistri dječaci uspjeli isprati mozak? To je pitanje koje stalno postavljam", kaže Sofi.

Kad se vratila u Francusku, suprug joj je pokazao fotografiju koju mu je poslao ID, a na kojoj njihov sin pozira s automatskom puškom u ruci.

"Očito su ga fotografisali dok smo bili tamo, no ja sam je tek tada vidjela prvi put i osjetila nevojerovatnu mučnini", kaže mlada Francuskinja.

Sofi Kasiki zna da se iz pakla ID-a izvukla pukom srećom te, kako kaže, mora učiniti sve da spriječi druge da ponove njenu grešku.

"Uvijek ću osjećati krivicu što sam sina odvela u taj pakao. Krivica je tako jaka da se ponekad osjećam paralisanom. Ipak, moram biti jaka i nastaviti, najgore je iza nas, pobjegli smo iz okova tih ljudi i živi smo i zdravi", kaže Sofi.

Nezavisne