Čaršija kao čaršija, pričalo se da se radovi otegoše iz godine u godinu, iz prošle u ovu, jer je na mjestu gdje je mjesečno iznicao po jedan metalni stub već postojala infrastruktura, tu su naime nekad bili semafori. A svi znamo da je mnogo teže renovirati staro nego graditi novo.

Rok za završetak radova bio  je postavljen za kraj januara. Probijen je, ali ako ćemo ljudski i neka je. Zima je krajem januara bila u punom zamahu a semafor je ipak trebalo da dočeka Sunce. Ako je kojim slučajem trebalo platiti više ili naplatiti penale od izvođača radova zbog probijanja roka, sada na to treba zaboraviti. Semafor, okupan suncem, ipak je stigao.

Sa njim je započelo i uzdizanje vertikalne svjetleće saobraćajne signalizacije u Bijelom Polju. Oni kojima ništa ne odgovara rekli bi da se ništa dramatično nije dogodilo, ali kako nije?  Da nije dramatično ne bi nicao po jedan metalni stub mjesečno na najprometnijoj bjelopoljskoj raskrsnici. Ne bi se saobraćajni haos mjesecima rasipao centrom grada. Ne bi, na kraju krajeva najtopliji februarski  dan , od kada se mjeri temperatura u Crnoj Gori, dočekao da se konačno vidi rezultat višemjesečnog pregnuća neimara.

Sada na sve treba zaboraviti, i na mjesece realizacije kapitalnog ulaganja u saobraćajnu infrastrukturu grada i na mjesece saobraćajnih gužvi tokom izgradnje i na probijene rokove i na penale izvođaču radova zbog njihovog probijanja, na sve. Treba se sjetiti starih semafora na istom mjestu i ovog novog koji najavljuje bolje saobraćajne dane u Bijelom Polju. Pa još kad niknu ovi na koje se još čeka...

A i vrijeme se nekako pogodilo. Od kada se mjeri temperatura u Crnoj Gori, topliji februar nije bio od dana kada je Bijelo Polje konačno dobilo semafor. A sumnjali su svi, oteglo se pa su semafori u centru grada ličili na zidanje Skadra na Bojani. Ali, ozidao se i Skadar a kamoli jedan semafor. Dobro došao semafore!