Istovremeno, zamjenik predsjednika DPS -a Duško Marković krivicu prebacuje na Krivokapića i zahtijeva da ovaj više ne bude medijator, ako zaista želi dogovor, piše Pobjeda.

Ponuda vlasti

Kao da su, zabavljeni međusobnim prepucavanjima, pregovarači zaboravili da su za sobom ostavili pisane tragove. Redakcija Pobjede je u posjedu dokumenta vlasti i opozicije koja pokazuju da je, uz malo političke volje, postojao realan osnov za finalni dogovor.

Premijer i predsjednik DPS-a Milo Đukanović ponudio je predstavnicima opozicije na posljednjem sastanku parlamentarnog dijaloga koji je održan 19. februara dokument u pisanoj formi u kome je taksativno navedeno na koje ustupke je DPS spreman da ide u pregovorima o stvaranju uslova za fer i slobodne izbore. U dokumentu koji je zajednička ponuda Demokratske partije socijalista, Bošnjačke stranke, Socijaldemokrata, Force, Albanske alternative, Hrvatske građanske partije i Liberalne partije vlast je ponudila, kao što je javnosti poznato, četiri ministarstva dva pomoćnička mjesta kao i kontrolu u 15 kompanija u državnom vlasništvu.

Na pet strana ponude vlasti uočljivo je da se kontrola rada Agencije za nacionalnu bezbjednost, posredstvom funkcije Generalnog inspektora, ne pominje. Ta ,,spornost“ je u opozicionom prijedlogu i ponavlja se u nacrtu prijedloga sporazuma koji je prezentovao medijator parlamentarnog dijaloga Ranko Krivokapić. 

Očito da je vlast pozivajući se na zakonske odredbe koje zabranjuju upliv političkih stranaka u rad ANB-a, ali i nakon međunarodnih konsultacija odlučila da ignoriše pritisak opozicionih učesnika parlamentarnog dijaloga. Slična je situacija i sa Javnim servisom i Agencijom za elektronske medije: formulacije iz Đukanovićeve ponude ne otvaraju vrata partijskom kadrovanju.

Detaljnije iščitavanje prijedloga vlasti i prijedloga konačnog sporazuma pokazuje da ,,spornosti“ koje su sada tačka žestokog sukobljavanja nijesu nepremostive.

Mehanizam kontrole

U ponudi vlasti su zacrtani i konkretni mehanizmi kako opozicioni predstavnici mogu da osim ministarstava kontrolišu državna preduzeća, organe lokalne samouprave i brojne agencije.

Prisustvo predstavnika opozicije u navedenim institucijama treba da bude obezbijeđeno na nivou rukovodilaca ili pomoćnika rukovodilaca i/ili organa upravljanja sa dodatnim ovlašćenjima ističe se u prijedlogu vlasti za kontrolu rada u državnoj administraciji, počev od Zavoda za zapošljavanje, Fonda rada, Direkcije za javne radove...

Kontrola rada je, dakle, predviđena za 17 institucija i naglašeno je da će detaljnija razrada biti regulisana posebnim pravnim aktom, popularnije nazvanim leks specijalis. U tom velikom segmentu kontrole postojala je, dakle, saglasnost vlasti i opozicije.

Vlast i opozicija sukobili su se u mehanizmu kontrole „poslovnih subjekata" (čitaj: preduzeća) u većinskom državnom vlasništvu. Đukanovićeva ekipa je 19. februara ponudila prisustvo po jednog predstavnika opozicije u bordovima preduzeća, sa pravom sazivanja vanrednih sjednica borda i redovnog dobijanja i kontrole finanisijskog poslovanja i radno-pravnih odnosa. Na drugoj strani, opozicioni učesnici dijaloga insistirali su da predstavnik opozicije ima pravo ,,konsenzusa-supotpisa“ na sve odluke za koje procijeni da su moguće zloupotrebe državnih resursa.

Reklo bi se na prvi pogled da nema mnogo razlike između dva rješenja. No, đavo se, kao i uvijek, krije u detaljima: pravo blokiranja svake odluke za koju opozicionar i pomisli da bi mogla da bude zloupotreba je u praksi uvođenje prava na veto. Zato je taj prijedlog bio neprihvatljiv za ekipu na vlasti, uz prilično jasno objašnjenje: takvo pravo praktično isključuje rad upravnih odbora i otvara mogućnost za blokadu rada preduzeća.

(Ne)sporno

Osim navedenih razlika, ostale su još dvije (ne)sporne tačke.

Opozicionari su tražili i da se krivična djela koja se odnose na povredu biračkog prava, kroz izmjene zakona, izmjeste u nadležnost Specijalnog državnog tužilaštva. Iz želje da se na svaki način zaštite od mogućih zloupotreba, čini se da bi se usvajanjem ovog prijedloga praktično uzdrmao duh Zakona o specijalnom državnom tužilaštvu.

Uslovno rečeno, tačka sporenja bio je i rok održavanja parlamentarnih, ali i izbora u Tivtu. Dok je DPS predložio da se izbori održe u redovnom terminu 2. oktobra, opozicija je tražila da to bude 16. oktobar. Predstavnici opozicje su otišli korak dalje i predložili da se izbori u Tivtu, zbog stvaranja svih uslova za slobodne izbore, održe zajedno sa parlamentarnim.

Razlika u terminu održavanja parlamentarnih je 14 dana i moguće da bi DPS i prihvatio taj posljednji zakonski dozvoljeni termin.

Odgađanje tivatskih izbora jednostavno nije moguće bez kršenja i zakona i Ustava i čudno je da ta činjenica nije bila poznata makar Ranku Krivokapiću koji je, po vlastitom priznaju, jedan od kreatora ustavnog sistema Crne Gore.

Dakle: analiza dokumenata vlasti i opozicije koji su medijima dostavljeni nakon kraha pregovora ukazuje da je DPS zaista odbacio dva opoziciona zahtjeva kontrolu ANB-a i smjene u RTCG ali da su iz Đukanovićeve partije ponudili konkretna rješenja za ostale sporne tačke, koja su trebalo da budu preciznije regulisana posebnim pravnim aktom.

Zato ostaje pitanje: zbog čega je taj prijedlog glatko odbačen od učesnika opozicije i ko stvarno nije želio dogovor?

Pobjeda/Rtcg