Jovanović želi da kaže “ svoju istinu “, za koju će se, kako navodi, na kraju utvrditi i da je jedina. Njegovo reagovanje koje je objavio Radio Jadran prenosimo u cjelosti:
"Život nas nekada dovede u tako apsurdnu situaciju da je veoma teško naći prave riječi za njihovo objašnjenje. Upravo u jednoj takvoj situaciji se i ja nalazim. Zatečen i zgrožen svim izrečenim u posljednjih nekoliko nedelja, poželim da se iznenada probudim i shvatim da je to bio samo ružan san, ali stvarnost je neumoljiva i moram braniti obraz sebe i svoje porodice. Bez želje da sebe ” branim “ napadajući druge (posebno ne djecu), želim da kažem “ svoju istinu “, za koju će se, siguran sam u to, na kraju utvrditi i da je jedina. Ne mislim se skrivati iza imena i časti svoje porodice, ali moram istaći da sam ponosan na sve njih i svoje porijeklo, na sve one koji su našu porodicu činili vrijednom i cijenjenom.
Da li je logično? Da li je normalno da bih nečim ovakvim ukaljao obraz sebi i svojoj porodici? Siguran sam koliko u ove ” provjerene istine “ vjeruju svi oni koji me dobro poznaju i baš zbog njih, zbog svoje porodice, zbog svojih kolega, zbog svojih učenika koje sam učio da vole muziku i prave ljudske vrijednosti , zbog pravde i istine – želim iznijeti šta se to “ tako strašno “ zaista desilo.
Dana 11.02. bio sam dežurni nastavnik u školi. Prolazeći pored muškog toaleta, ugledao sam grupu učenika, a pošto je čas već otpočeo, insistirao sam da odmah krenu ka svojim učionicama. Dok su izlazili jedno po jedno iz toaleta, ugledao sam dvije učenice sa cigaretama u rukama. Rukovođen dužnošću nastavnika i roditeljskom odgovornošću , pokušao sam im skrenuti pažnju na nedolično ponašanje i zaprijetio im da ću za svaki slijedeći sličan prekršaj tražiti da se disciplinski kazne. Bez bitnijih prigovora učenice su krenule ka svojim učionicama.I tu je bio kraj “ čitavog slučaja “ .
Ko? Zašto? I kako dalje konstruiše nepostojeći nastavak ove priče, ja za sada ne mogu odgovoriti. Želim samo znati gdje je u svemu tome moja stvarna krivica?! Da li sam kriv jer sam savjesno obavljao svoju dužnost ? Da li sam kriv jer sam želio pomoći mladim ljudima da isprave neke svoje greške ? Ili sam možda kriv samo zato, jer nekome treba “ dežurni krivac “ da bi opravdao neke svoje greške i propuste?!
Pritom vas moram podsjetiti na startu narodnu izreku o istini, sporosti dostižnosti! A kada istina prekine agoniju u koju sam uvučen, kada postane jasno da sam bio “ bez krivice kriv “, znajte da ću VAM, ipak, oprostiti, u nadi da će sve ovo biti, makar našoj djeci, jedna poučna životna priča", naveo je Jovanović.
Komentari