ŽIVOT se baš poigrao sa KV zidarom Bratislavom Stojanovićem (43) iz Niša. Bez porodice, doma, posla, živi od danas do sjutra od otpadaka iz kontejnera, spava na mjestu koje je namjenjeno mrtvima. Bratislav kaže da mu ne smeta što živi u napuštenoj grobnici na niškom Starom groblju jer tu barem "ima svoj mir". Dokle? Nema odgovora na to pitanje, niti zna gde da ga traži.
Staro groblje na Paliluli napušteno je još prije tridesetak godina i na njemu niko od 1971. godine nije sahranjen. Većina spomenika prepuštena je zubu vremena, neosvjetljena, razgrađena, djeluje sablasno i tokom dana, pogotovo u tmurnim zimskim popodnevima. Umoran od cjelodnevnog preturanja po kontejnerima, Bratislav nas polako od kapije Starog groblja vodi do svog "doma".
- Ne plašim se mrtvih. Neće oni nikome nažao učiniti. Iskreno, pored njih sam najmirniji. Plašim se živih što dolaze noću, divljaju, kradu, lome, opisuje svoj komšiluk biranim rečima Bratislav. - Nikada ne bih oskrnavio grob. Ova grobnica u koju sam se uselio nema vlasnika i već je bila obijena. Bio je neki sanduk sa kostima, ali sam to lijepo složio, neka je laka zemlja pokojniku, i napravio malo mjesta za sebe. Ne znam kome pripada, ali me niko ne juri i ne uznemirava, priča Bratislav kako je svio svoje gnezdo pod zemljom.
Hladno i mračno ko u grobu. Ponjavama je napravio krevet, a nedogorele svijeće pali samo dok se ne smjesti. Poslije mu ne treba svetlost, brzo zaspi, a onda izjutra ponovo krene da prebira po kontejnerima.
- Jednostavno, nisam se snašao u životu. Završio sam srednju školu, živio sa ocem, a onda prekid filma. Otac mi je nastradao u požaru u kome sam izgubio i dom. Ratovi, inflacija, bombardovanje, i sada sam tu gdje sam. Imao sam i prijatelje, možda neki i znaju gdje živim ali to ne pokazuju. Nikada ne bih pristao da nekome budem na teretu. Samo sam jedan jedini put tražio novčanu pomoć od Centra za socijalni rad i kada posle šest mjeseci nisam dobio odgovor izgubio sam strpljenje.
NISAM LOPOV na početku, kaže Bratislav bilo ga je strah da spava u grobnici, ali je bio prinuđen jer nije imao gde. - Ranije sam noćjevao u napuštenim kućama. Ništa nisam lomio, niti krao. Samo sam htio da spustim glavu i odmorim se, ali bi me vlasnici otjerali sa policijom čim bi im dojavili. Dosadilo mi je da se prema meni ophode kao da sam kriminalac i lopov i zato sam došao na groblje gdje me barem niko ne dira.
Bratislav kaže da ne želi nikog da optrerećuje svojom mukom, smatra da nadležni imaju "preča posla" nego da se njime bave. Zasada ga zdravlje dobro služi i pored nezdravih uslova života.
- Meni jedino preostaje da vjerujem u Boga. Svakome od nas na kraju je ista adresa, zaključuje Bratislav.
ŽIVE KOMŠIJE
Bratislav povremeno dobije ponekog komšiju, kao što je to bio Aleksandar Dejić koji je doskora živio u jednoj napuštenoj kapelici.
- Lijepo smo se družili, čak smo znali da založimo vatru i da na improvizovanom šporetu spremimo nešto za jelo. Odselio se kod nekih rođaka u blizini Beograda. Ne znam da li će se vraćati, kaže Bratislav.
(Izvor:Novosti)
