Na pijace i pazare nekada se išlo da se kupi, bude u toku. Draž trgovine, cjenkanja, uspostavljanja povjeranja bili su stvar tradicije. No, vremena se mijenjaju, pa je tako, što rekoše Cetinjani, došlo vrijeme da "ko voli neranžde ne mora više da trpi", jer su u megamarketima cijene “pale” i na 17 centi za kilogram...

Petak je tradicionalno pijačni dan u crnogorskoj prijestonici: prava prilika da se vidi i progovori o tome živi li pijaca.

"Nema tog "Volija" koji može da zamijeni ovaj pazar petkom", poručuje vremešna Stana koja, kako veli, više od šest decenija sve što joj treba kupuje baš na pijaci na Cetinju.

"Godinama dolazim ovdje i prodajem povrće, što bi danas rekli organsko. Cijene jesu malo više nego u ovim marketima, ali čini mi se da to ne smeta našim mušterijama. Ljudi, uprkos krizi, žele da znaju šta kupuju i od koga kupuju", kazala je jedna od prodavačica na pijaci na Cetinju, koja u ponudi uglavnom ima kupus, crni i bijeli luk i krompir.

Ne može se živjeti bez veresije

Južno voće, masline, paradajz, papriku donose uglavnom prodavci s primorja ili iz Zete. U razgovoru sa njima Pobjeda saznaje da posao sve slabije ide, jer se u pojedinim marketima narandže mogu kupiti za 20-ak centi, a banane za 90 centi .

"Ne može se na Cetinje živjeti bez "veresije". Ljudi uzimaju hranu „na dug“ do penzije ili do socijale. Kupuju u ovim malim „piljarama“, ili na pijaci, jer tu mogu da uzmu na veresiju, a to u „Voliju“ ili „Rodi“ ne mogu", kaže jedna od prodavačica.

Čuvena barska pijaca, njeni mirisi agruma, začina, plodova zaleđa i mora polako gubi stalne mušterije.

"Već dvije decenije radim na pijaci. Imam zakupljen štand, poziciju koju nijesam mijenjala, ali mušterije koje sam godinama nazivala "stalnim" u posljednje vrijeme sve rjeđe trguju na pijaci. Znam da odlaze u velike markete gdje su cijene voća i povrća znatno niže. Neće se da dođu na pijacu ni po sir koji pravim, iako su se u njega godinama "kleli". Odlučuju da kupe "zlatarski", "pljevaljski", čak i "fetu" u prodavnicama po višoj cijeni, jer im se ne isplati da "pale auto“ do pijace, kada sve - od mesa do eurokrema mogu naći na jednom mjestu", kaže Milica.

Sa njom se slaže "kolega po muci" Naser, koji prodaje med, orahe, suve smokve, masline...

"Nema mušterija. I to malo su penzioneri koji trguju po 300 grama. Ponekad imam osjećaj da na pijacu dolaze da bi pro- šetali, dosadno im je cjelodnevno gledanje televizije. Nema zarade od toga. Ono u šta se nadamo su bolji dani", kaže ovaj prodavac.

Kvalitet drži cijenu

Prena iz Bratice (nadomak Ulcinja) nudi voće i povrće koje sama uzgaja u plasteniku, a prodaje i domaće masline i maslinovo ulje. Iz susjednog grada je dovozi sin ili se organizuje da do Bara doputuje taksijem.

"Mušterija je manje nego ranije zbog niskih cijena u velikim marketima. Ipak, za mene „nema zime“ jer ja već 20 godina radim u Baru. Ovdje je mnogo bolje nego u mom Ulcinju. Mušterije su mi zahvalne što kvalitet proizvoda ne pada. Ne želim da radim ono čime se bave nakupci - bolje mi je da sama naporno radim, a da mi ljudi vjeruju", kaže Prena.

Za domaće uvijek ima kupaca

Iskustvo prodavaca na hercegnovskoj pijaci je da kada je dobra ponuda uvijek ima kupaca za domaće proizvode. Zage Radović sa Vrbanja dugogodišnji je prodavac na hercegnovskoj pijaci, ali i proizvođač. 

"Sada u ovom periodu imamo ove proizvode, još malo imam i kisjelog kupusa, a u junu će na tezgi biti i blitva i raštan. Sve su domaći proizvodi sa Vrbanja. Ko jednom kupi, postaje stalna mušterija", kaže Zage koja ističe da se njena porodica bavi poljoprivredom i da su registrovani proizvođači