Od 90 terminala, za više od 70 nije bilo nikakve dokumentacije, dok je ostatak posjedovao papire koji nijesu bili ispravni, odnosno rok za dozvolu je davno istekao.

Prema nezvaničnim informacijama, u Crnu Goru je prethodnih godina uvezeno skoro 1.500 terminala za klađenje koji su postavljeni širom naše države. Međutim, iako su iz Uprave za igre na sreću više puta naglašavali da su terminali legalno postavljeni, crnogorski Zakon o igrama za sreću govori suprotno. Izraz terminali u pomenutom zakonu pominje se samo u članu 4 i odnosi se samo na video lutriju koja se igra na video lutrijskim terminalima. Nijednim članom Zakona o igrama na sreću nije regulisano klađenje putem terminala, zbog čega je više puta sa različitih adresa ukazivano da postoji sumnja da država svakodnevno gubi desetine hiljade eura prihoda.

Zakon je jasan i članom 3 igre na sreću su razvrstane u dvije grupe. U prvu grupu spadaju lutrijske igre i to: lutrija; ekspres i instant lutrija; bingo; Tv tombola i tombola zatvorenog tipa; loto; keno; sportska prognoza; toto; dodatne igre na lotu i totu; video lutrija; fonto; druge slične igre na sreću s izvlačenjem. Druga grupa obuhvata posebne igre na sreću: igre u kazinima, kladioničarske igre i igre na sreću na automatima.

I pored činjenice da terminali za klađenje nijesu dio zakona, Uprava za igre na srećuje u izvještajima za 2014. i 2015. godinu navela i prihode države po osnovu terminala. U 2014. naša država je zaradila 761.749 eura, dok su u prošloj godini prihodi iznosili 806.940 eura.

Nepoznica je na osnovu kojih odredbi Zakona o igrama na sreću su Uprava i v.d. direktora Uprave za igre na sreću Ilija Vukčević određivali koncesione naknade za priređivanje igara na sreću putem terminala. Zanimljiva je i činjenica da Uprava za igre na sreću nikada nije objavljivala konkurse za priređivanje igara na sreću na terminalima, zbog čega je između ostalog Osnovno državno tužilaštvo i pokrenulo postupak provjere rada Uprave i Vukčevića.