Iz te vizure jasna je pozicija Mitropolije kada je u pitanju njen sukob sa zaposlenima u Upravi za zaštitu kulturnih dobara koji su se usprotivili radovima u Manastiru Reževići. Još ako se nijesu uspjeli dogovoriti šta je čija nadležnost, a niijesu, jasno je zašto se situacija usijala. I zašto Mitropolit za sledeći put najavljuje i izbacivanje državnih činovnika sa crkvenog posjeda.

Sa druge strane zaposleni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara u Manastiru Reževići naišli su na, kako tvrde, skrnavljenje i devastaciju kultirnog dobra. Anastazija Miranović koja od skoro vodi tu Upravu najavila je i krivične prijave tvrdeći da je na desetine slučajeva neprimjerenih radova na crkvenim hramovima koji su uzgred i kulturna dobra.

Gledano sa određene vremenske distance obije strane u ovom, nazovi sukobu, imaju neko pravo. U vrijeme devedesetih dok su se nove balkanske države, pa i naša, više brinule o rušenju tuđih kulturnih dobara nego o obnavljanju svojih Mitropolija je na tlu Crne Gore obnovila veći broj crkvenih objekata. U to vrijeme niko joj se nije miješao u posao.

Međutim, kako smo već neko vrijeme spriječeni da se bavimo tuđim kulturnim dobrom neumitno je bilo da će doći trenutak kada će se i država i nauka uključiti u obnovu sakralnih objekata bilo koje konfesije, a koji predstavljaju zajedničko kulturno dobro. U vremenu komunizma koji nije puno mario za vjerske slobode u Zavodima za zaštitu spomenika kulture radili su najimanentniji stručnjaci onoga doba a njihove konzervacije kulturnog blaga na prostoru bivše Jugoslavije sačuvale su mnoge spomenike.

I da nije bilo njihovog rada u komunističkoj eri ne bi se danas privodila kraju obnova Ferhadije u Banjaluci niti bi ikad ustao Stari most u Mostaru. A zahvaljujuči radu stručnjaka Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz vremena komunizma i dalje svojom ljepotom, a na drugom mjestu, plijeni Pivski Manastir. Svi pobrojani objekti ujedno su i dio Svjetske baštine i bili su pod zaštitom UNESKOa i kad su rušeni i prenošeni. Zahvaljujući radu tih i takvih stručnjaka danas se obnavljaju i Hilandar na Svetoj Gori i mnogi spomenici na prostoru Kosova i Metohije.

Dakle, vjera i nauka treba da nađu zajednički jezik za zajedničko dobro. Može se razumjeti potreba Mitropolije da crkvene objekte u koje se vratio duhovni život prilagodi potrebama onih koji u njima obitavaju. U nekoj varijanti Bog i eloksirana bravarija mogu da se saglase. Ali treba imati volje i vjere u one koji rade posao u Upravi za zaštitu kulturnih dobara da pripomognu u obnovi i Manasrira Reževići. Konačno, tu praksu imaju sve zemlje svijeta a tamo gdje nema mjesta eloksiranoj bravariji ne treba ni da je bude.

To je oko vjere i nauke. A kako je Crna Gora prevashodno političko društvo i ovo se dešavanje prelama kroz prizmu politike. Tako se se neki politički subjekti javili sa kraćom rekapitulacijom događaja dvadesetog vijeka i komunističke ere optužujući premijera Đukanovića, koji o konkretnom slučaju veze nema, i Anastaziju Miranović da su nasljednici onih koji su tokom prošlog vijeka progonili Crkvu, ubijali popove i zatvarali stoku u kulturna dobra. Kakve to veze ima sa eloksiranom bravarijom nije jasno. Kakve to veze ima sa obnovom Manastira Reževići nije jasno. Nije jasno ni imali bilo kakve veze uopšte.