Evropskoj uniji su potrebni „autoritarni balkanski voždovi“ i zato ih više skoro uopšte ne kritikuje – tako počinje analiza Andreasa Ernsta, beogradskog dopisnika Noje cirher cajtunga.

„Dugo je EU na Balkanu igrala ulogu vaspitačice za demokratiju. Izmijenjeno geopolitičko stanje sada je povod Briselu da se u nestabilnom regionu sve više oslanja na autoritarne političare“, piše Ernst, prenosi Dojče Vele.

Podsjeća se kako je počelo – 21. juna 2003. na samitu u Solunu obećana je evropska perspektiva republikama bivše Jugoslavije i Albaniji.

„Na vidiku se pojavila budućnost koja je, zahvaljujući reformama u državi, privredi i društvu, obećavala sigurnost i blagostanje. Preokret ne bi došao naprasno, ali bi ipak bio sveukupna promjena u pravcu boljeg života. Region je iza sebe ostavio stravičnu deceniju. Jugoslavija se krvavo raspala. To je značilo uništenje ili progon za stotine hiljada ljudi.“

Uslijedile su, piše švajcarski list, bolje godine: Srbija je ostala na proevropskom kursu i nakon ubistva Đinđića, Hrvatska je ostavila Tuđmanovu eru iza sebe, u Makedoniji je krenulo nabolje kada je 2001. spriječen građanski rat, Bosna i Kosovo su pretvoreni u protektorate koji su „gutali milijarde“ eura, uz nadu međunarodne zajednice da će izgraditi funkcionalne države. U Briselu se vjerovalo da je pronađena metoda da se „Balkan oslobodi svoje zaostalosti. Proces proširenja je ujedno trebalo da bude izvoz demokratije. Napreci se od tada redovno evaluiraju i dokumentuju u izvještajima. Doduše, ovaj pedagoški dijalog vođen je isključivo s političkim elitama. Građanska društva su u njega jedva uključena.“

„Ta metoda nije spriječila da vlade na Balkanu postanu sve autoritarnije, sa svemoćnim političarima na čelu, poput Aleksandra Vučića u Srbiji, Nikole Gruevskog u Makedoniji ili Mila Đukanovića u Crnoj Gori. Mediji su potčinjeni njima, pravosuđe nemoćno naspram omnipotentne izvršne vlasti. Može se govoriti o upravljanoj demokratiji. Evropska unija obraća sve manje pažnje na taj demokratski deficit. U svijetlu krize eura, ukrajinske i izbjegličke krize, EU se okrenula real-politici. Umjesto da ograniči balkanske voždove zbog njihove samovolje i gaženja prava, EU cijeni njihovu lojalnost. Aleksandar Vučić i Hašim Tači garantuju hladni mir između Beograda i Prištine koji je EU izboksovala. Milo Đukanović gura ulazak u NATO, uprkos otporu proruske opozicije. A Nikola Gruevski je postao vratar EU koji je na grčkoj sjevernoj granici zaustavio izbjeglički talas na Balkanskoj ruti“, piše Ernst i zaključuje:

„Umjesto politike proširenja, EU se bavi detaljno proračunatom realpolitikom. Moćnicima Balkana pri tom ne smeta što evropske integracije ne napreduju. Naprotiv. Oni najkomotnije žive u čekaonici EU. Tamo, u blijedom sjaju svojih zvijezda, oni simuliraju reforme.“