Kako je objavio CZIP, ovo je prvi takav podatak za glavni grad nakon više od 10 godina kada se 5 jedinki ove vrste lešinara 2004. godine hranilo na podgoričkoj deponiji.

Prošle godine u novembru, bjeloglavi sup je viđen i u Rožajama, pa se pretpostavlja da je pripadnik kolonije iz rezervata Uvac, što i nije neobična pojava obzirom da je radijus kretanja supova, van sezone gniježđenja, i do 200 km. Ovaj rezervat na granici Srbije i Crne Gore smatra se najbrojnijom kolonijom bjeloglavih supova u Evropi i to zahvaljujući hranilištu za grabljivice koja svakodnevno servisira 258 jedinki ove vrste.

Po uzoru na Uvac u Srbiji kao i Popovo polje u Hercegovini, CZIP već godinu dana ispituje održivost hranilišta za grabljivice u Crnoj Gori. Naime, uspostavljanjem ovakvog hranilišta istovremeno bi se riješila dva problema: pitanje upravljanja otpadom životinjskog porijekla i oporavka populacije ugroženih vrsta (lešinara i orlova). Trenutno u našoj zemlji ne postoji odlagalište za klanični otpad, a pomor stoke usljed zaraznih bolesti često biva zataškan bacanjem leševa u rijeke. Uspostavljanjem hranilišta bio bi smanjen rizik od širenja zaraznih bolesti kao riješeno pitanje odlaganja klaničnog otpada.

Razlog nestanka ove vrste sa teritorije Crne Gore najvjerovatnije je nedostatak hrane, usljed smanjenja stočnog fonda, ali posebnu prijetnju predstavlja i trovanje. Naime, 2012. godine u Bratonožićima, nastradalo je više supova, hraneći se lešinama otrovanih vukova.

Prije nešto više od deset godina mladi bjeloglavi sup, pronađen iznemogao na Prokletijama oporavljen je na imanju ornitologa Darka Saveljića u Martinićima, a potom i vraćen u rezervat Uvac. U čast njegovoj posjeti i oporavku u Crnoj Gori dobio je naziv Njegoš, a danas je simbol Fonda za zaštitu grabljivica.

Bjeloglavi supovi – najbolji "čistači prirode"

Bjeloglavi sup poput ostalih vrsta lešinara, hrani se uginulim životinjama, čime smanjuje mogućnost povećanja broja bakterija ili njihovih mutacija koje utiču na širenje zaraza, te pomaže proces razgradnje biloškog otpada. U svijetu postoje 23 vrste supova, a zajednička im je karakteristika da nikada ne love plijen. To je ujedno i najugroženija grupa životinja na svijetu i smatra se da će za jednu deceniju više od polovine njegovih vrsta nestati.

Supovi su desetkovani u Aziji, a njihov broj drastično opada i u Africi gdje im prijeti potpun nestanak. Glavni razlog tome je korišćenje diklofenaka u stočarstvu, te je samo u Indiji u periodu od 1992. do 2007. godine broj lešinara opao je za 99,9%. Pad posade prirodnih čistača prouzrokovao je nagomilavanje trupla mrtvih životinja što je predstavljalo veliki rizik po zdravlje ljudi, jer su se na taj način razvijale smrtonosne bolesti kao što su antraks, koje su se dalje širile vodom.

Životni vijek lešinara u prosjeku iznosi 18 ali pojedine vrste žive i do 50 godina. Iako su poznati po oštrini vida lešinari često bivaju žrtve kolizije sa vjetroturbinama jer je, za razliku od pojedinih ptičjih vrsta čije se vidno polje približava 360o, vidno polje lešinara ograničeno na 60o. Mala populacija lešinara ogleda se i u njihovom reproduktivnom ciklusu. Potmstvo dobijaju jednom godišnje i to svega jaje, a mladunac postaje samostalan tek nakon jedne godine.

Izvor:CZIP