"To je moj skromni doprinos da Srbija dobije mjesto na međunarodnom planu koje joj i pripada i da se konačno skine anatema sa našeg naroda o kršenju međunarodnog ratnog prava", kazao je Perišić.
Dok zvaničnici u Beogradu oslobađajuću presudu Haškog tribunala bivšem načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčilu Perišiću tumače kao dokaz distance između tadašnje Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske čime se, po njima, tadašnje vođstvo SR Jugoslavije oslobađa direktne umiješanosti u ratove u Hrvatskoj i BiH, na drugoj strani, aktivisti za ljudska prava upozoravaju na porazan utisak koji im je ova presuda ostavila, ali i na domaću propagandnu zloupotrebu takvih presuda.
Sociolog i istraživač ratnih zločina Janja Beč Nojman kaže da je njena prva reakcija na oslobođajuću presudu Perišiću bila podsjećanje na suđenje Ajhmanu u Jerusalimu:
„ On je suđen otprilike 20 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata i kada on u jednom trenutku pita ’Ali zašto sve to ja moram da slušam, sve te svjedoke koji su izgubili 20, 40 članova porodice kad ja nisam nikoga ubio. Čitava njegova odbrana se zasnivala na tome ’Ja sam samo izvršavao zadatke’. U ovoj oslobađajućoj presudi je otprilike rečeno da je postojao politički projekat u Srbiji ali da on za to nije odgovoran, on je samo izvršavao zadatke. To je moj glavni utisak i on je porazan za cijelu zajednicu u Srbbiji. Žao mi je što je sud koji je imao i uspone i padove i greške, se završava tako. Mislim da ova presuda otvara pitanje kako je moguć bio jedan takav sistem koji omogućava nabrutalnije, najstrašnije zločine i po broju i po načinu i po efikasnosti a da ostane nekažnjen“.
Žalbeno vijeće Tribunala je, usvajajući žalbu Perišića koji je prvostepenom presudom bio osuđen na 27 godina, utvrdilo kako je Perišić pomagao Vojsku Republike Srpske i Srpsku vojsku Krajine „u sklopu njihovih opštih ratnih napora“, a ne kako bi ih usmjerio na činjenje pojedinih zločina, poput genocida u Srebrenici, opsade Sarajeva ili granatiranja Zagreba.
(Izvor:Radio Slobodna Evropa)
