I dok se oko prošlog i sporimo i dijelimo, budućnost nam je ista. A to je i usud i prokletstvo i nada i šansa. I Crna Gora je dokaz da se nešto više voli dok se želi. Kad se dobije nestane želje, pa i ljubav zna da varira. Jer one euforije od prije deset godina više nema.  Ni one podjele od prije deset godina više nema. Nju živom održavaju samo oni koji od nje imaju koristi, a to je već neka druga priča.

Želju je trebalo  da zamjeni nada da ćemo prevazići mitove na kojima počivaju naše podjele i stvoriti ono što država jeste, zajednicu ljudi. Trebalo je u toj nadi da bude budućnost onih kojima ćemo ostaviti ne Crnu Goru, nego naše kuće i okućnice, naše radosti i tuge, naša imanja i nemanja, da sa njima dalje raspolažu.

 Jer  Crna Gora nije više naša kuća, ona je već kuća naše djece kao što mi živimo u kućama naših očeva.  Ovih se dana toliko priča o ljubavi. Praznik je pa sve ponese atmosfera. Danas nema nikog ko Crnu Goru ne voli. Baš kao što ga nije bilo ni prije deset godina. Kako god da je tada mislio ili glasao.

Ono što Crna Gora jeste, to je sudbina. Naša sudbina u našim rukama. Zato je postala, postojala i postoji. Da bude naša sudbina. A ko smo mi? Mi smo oni koji treba da svojom sudbinom upravljamo tako da joj budemo gospodari a ne sluge. Da nam dani budući donose korist i imanja, da kuća koju ostavljamo našoj djeci bude bogatija.. Jer ako svojoj djeci ostavimo samo to da su Crnogorci, Srbi, Albanci, Muslimani...malo smo im ili ništa ostavili.

Jer Crna Gora se voli ali se od ljubavi ne živi. Ne živi ni Crna Gora od naše ljubavi. Ona živi od vječnosti jer je takva, a mi nismo. I ne treba da budemo. I ne treba da budemo  dostojni  svojih predaka jer su oni već u vječnosti. Treba da budemo dostojni svoje djece.

A to znači da treba da gledamo naprijed jer je sudbina u našim rukama i više nikog nemamo da ga krivimo za usud ili sreću.  A država je forma organizovanja društva i kao takva predstavlja zajednicu ljudi. A kakvi smo to ljudi reći će naša djeca.