Obavljajući svoju funkciju savjesno, bio je uvjeren da će i on doći na red. Ali bio je spreman. Spreman da se nosi sa svim tajnim službama ovoga svijeta, a da njihove plaćenike lako raskrinka. Zna on da ih danas vrbuju još u srednjim školama.
Cijeli svijet je u njihovoj mreži i bilo je pitanje dana kada će njihove mutne igre izaći na svijetlo dana i kod nas. U primorskom gradu, gradu stepenica, gradu pisaca. I tu su našli da rovare. Peticijama. Kako drugačije nego na društvenim mrežama, tom omiljenom igralištu za tajne službe. Odatle mogu svašta da zamute. I nije ih malo. To zabrinjava. Ali, zna on ko to organizuje, zna se ko su osobe iz sjenke, ali ćemo mi ostali, koji na žalost ne poznajemo dovoljno dobro tajne službe i njihov modus operandi, to saznati kada za to dođe vrijeme.
Ne budimo naivni. Ne ruše se samo države i ne obaraju vlade, pa ni one na lokalu. Kod nas se danas strane službe petljaju i u parking. I to u biseru Bokokotorskog zaliva. Parking se plaća, po pravu i kako je red. Za sve postoji papir. Odluka. Odbornici digli ruke. I šta tu ima kome da se ne sviđa. I sad se neko našao da skuplja potpise. Udare gdje se najmanje očekuje. I na najperfidniji način. Tom peticijom. Skupljaju potpise. Lukavo, nema šta. Sasvim je logično da im smeta red. Oni, stranci, te službe, jednostavno vole haos. Tako lakše vladaju.
A svi znamo na šta to liči kada se napravi ršum u saobraćaju, prilikom parkiranja pogotovu. A to je raj za tajne službe. I zato mora da se plaća. Zbog njih. To je branik otadžbine. Karta za parking.
Tako lokalni funkcioneri reaguju na nekih dvije hiljade potpisa građana koji time izražavaju nezadovoljstvo načinom naplate parkiga u gradu. Strani plaćenici! Kratko i jasno. Pa, zar još uvijek. To je taj naš način političke borbe. Refleks. Prvi impuls na građanski bunt. Bili oni u pravi ili ne, to nije ni bitno. Kako sad to? Čiji su? Za koga rade? Ko ih je organizovao? Ko ih plaća? Jer, zašto bi se inače bunili, zbog čega ne bi tiho, smjerno, u tišini doma svog podnosili ono što im smeta. I čekali da prođe. Ako prođe.
Ova priča bi vjerovatno bila na svim portalima da se desila negdje, na primjer u državi Mejn, daleko od nas. Lokalni funkcioner optužio građane da rade za strane službe pošto su organizovali peticiju nezadovoljni radom jednog lokalnog servisa. Ali kada je naša, onda je sasvim primjerena i normalna za ambijent u kome živimo. I propustimo je od milion drugih. Luđih.
Tako da znate i budete upozoreni. Osim Sirije, Irana, Vatikana, Rusije, Sad, Izraela, Palestina, Egipta i još po koje strateške svjetske tačke, našli su da prčkaju i kod nas. Na obali, blizu granice, tamo gdje smo najranjivi. Ako slučajno ne platite parking ili se bunite protiv toga, podrivate temelje domovine, a da to ni ne znate. Zato se i zovu tajne službe.
Definicija odbrane sigurnosti države danas je vrlo rastegljiva. I na lokalu.
(Izbor:CDM)
