Miroslav Mišković je otet 9. aprila 2001. godine u 8.15, iz službenog vozila „alfa romeo“ u bulevaru Arsenija Čarnojevića, ispred broja 150. Nasilno su ga izvukla četvorica maskiranih lica s fantomkama na glavama, naoružani automatima. Otmičari su „audijem“ prepriječili put vozilu „Delta holdinga“ koji je vozio Dragan Krstić. Iz „audija“ su izašla trojica sa automatima. Prilaze „alfi“, izvlače Miškovića i uvlače ga u „audi“. Od vozača Krstića uzimaju mobilni i revolver, a onda ga ubacuju u gepek „alfe“ i zaključavaju.

Dio ove „akcije“ sa prozora svoga stana posmatrao je jedan vremešni Novobeograđanin. Kasnije je policiji rekao da su biznismena uvukli u teget „audi“ beogradskih tablica koje počinju sa 475. Ostale cifre nije zapamtio.

- Izvukli su prosjedog čovjeka i uvukli ga u audi - objasnio je ovaj svedok. - Odmah sam pozvao policiju.

Vozač Krstić je ispričao da je svakodnevno istim putem vozio Miškovića na posao. Rekao je da su njega i gazdu bacili na asfalt. Njega je iz gepeka oslobodio kolega, koji je istim putem dolazio na posao, pa je čuo zapomaganje iz gepeka.

Odmah posle oslobađanja, Mišković je policiji dao sledeću izjavu:

- Sa svojim vozačem krenuo sam na posao. U jednom trenutku, tamnoplavi „audi“ nam je prepriječio put. Kada su me izvukli iz auta, htio sam da otmičara udarim nogom, zamahnuo sam, a sledećeg trenutka dobio sam udarac u glavu. Drugi maskirani, otvorio je suprotna vrata i obojica su me ugurali u njihov auto. Oči su mi oblijepili širokom selotejp trakom i krenuli smo da se vozimo u nepoznatom pravcu. Prvi dio vožnje je bio kratak, a onda su me prebacili u drugo vozilo. Po zvuku motora mislim da je opet bio „audi“. Vozač je bio izuzetno iskusan i spretan, vozio je brzo, a bilo je puno skretanja. U toku vožnje jedan od otmičara je pomenuo prolazak kroz rampu, ali mislim da su na taj način htjeli da me zavaraju, jer vozač nijednog trenutka nije smanjio brzinu.

Vozili smo se oko 20-25 minuta. Onda sam osjetio da idemo po lošem putu, vjerovatno zemljanom. Kada smo stali, izgurali su me na zadnja lijeva vrata i rekli mi da idem pravo. Ugazio sam u blato, a posle tri-četiri koraka ušao sam u neku prostoriju. Mislio sam da je riječ o nekoj garaži sa kanalom u sredini.

Čuo sam neke pokrete, a potom zvuk otvaranja poklopca. Ugurali su me u uzan prostor u koji sam se spuštao metalnim merdevinama. One su bile uspravne i pričvršćene uza zid. Bila su tri stepenika. Kada sam sišao, zatvorili su poklopac. Uspio sam da se nekako oslobodim selotejpa i vidio sam na desnoj strani zid sa alkom za koju su me vezali lisicama. Na suprotnom zidu gorjela je sijalica. Prostorija je bila otprilike metar i po sa metar i po i visoka oko 175 santimetara.

Poslije izvjesnog vremena, izvode me iz šahta i traže da mobilnim telefonom zovem sekretaricu. Posle poziva iznova me vraćaju u prostoriju-šaht. Požalio sam se da mi je hladno, a oni su mi donijeli prvo bijele vunene čarape, onda jedne tanje, a na kraju i dva deblja ćebeta. Donosili su mi vodu u flaši i dozvoljavali da je držim u rukama, onda su mi je ostavili. Mislim da je riječ o nekom usamljenom objektu gdje su me držali.

Potom su me vozili desetak minuta, a onda su mi dali telefon da zovem na posao Milana Spasojevića. Poslije su tražili da zovem i ministra policije Dušana Mihajlovića i prenesem mu njihovu poruku. Onda su me ponovo vratili u onu prostoriju.

O svom oslobađanju Mišković nije znao mnogo detalja. Zna da su ga odvezli do Muzeja „25. maj“, gdje su mu skinuli sa lica selotejp. Rekli su mu da su oni profesionalci i da znaju da na traci mogu da ostanu otisci. Preko glave su mu navukli dvije pletene kape da ne može da ih vidi. Nijednog trenutka nije vidio otmičare, osim da je jedan bio krupniji i da je imao beogradski naglasak. Drugi je, kako je opisao, pričao bosanskim naglaskom, a takođe je zapazio da jednog oslovljavaju sa „šefe“.

Sa Miškovićem niko nije htio da govori, dok se nije pojavio „šef“, koji je prvo tražio deset miliona maraka. On im je, međutim, govorio da nema šanse da sakupi toliko, pa je dogovoreno pet miliona. Čak su pružili jedan drugom ruku. Mišković i „šef“ su tako potvrdili „dil“. Takvo je uputstvo dao i pregovaraču Milanu Spasojeviću. Dok je bio u šahtu, otmičari su pravili predstavu da na metalni poklopac stavljaju još neku burad. Plašio se da će ih policija pohapsiti ili pobiti, a da njega neće uspjeti da pronađu i da će ostati zarobljen u ovoj rupi. Zato je i pristao na dogovor sa „šefom“, razmišljajući o porodici, firmi, sebi...

Znao je da prijatelji mogu da sakupe pet miliona maraka. Kad su ga izvodili da telefonira, stavljali su ga u kola i vozili na auto-put, kako ne bi bio lociran položaj prilikom telefoniranja. U jednom momentu su mu rekli da ih prati policija, da je grad blokiran i da mora da „pozove svog prijatelja ministra Mihajlovića i da mu kaže da je sa otmičarima napravio dogovor“ i da skloni policiju sa ulice. Tražili su i da ne smiju da prate donosioca otkupa. Rekli su mu: „Kada bude pušten, neka policija radi svoj posao“. Miškovića, za razliku od ostalih kidnapovanih, nisu maltretirali, niti tukli i prijetili mu.

Milan Spasojević, Miškovićev kum i rukovodilac u „Delti“, u policiji je dao sledeću izjavu:

- Pozvala me sekretarica da hitno dođem u kabinet. Zvao me i Mišković i kaže mi da u mene ima povjerenja i da se sa otmičarima dogovorio da ga puste za pet miliona maraka, a da ja sakupim pare. Do popodneva sam sa ljudima iz firme i prijateljima sakupljao otkup. Rok koji su mi dali bio je 17 časova. Tada su mi se javili, ali ja nisam imao cjelokupnu sumu. Čekao sam da još neki donesu novac. Jedan od otmičara mi je tada rekao:

„Niste se držali dogovora. Sada smo sa Miškovićem pričali. Zato što kasnite i obavjestili ste policiju, morate da sakupite još dva miliona. Ukupno sedam. Rok vam je do 19 sati. Ukoliko ne bude bilo otkupa i policija se ne povuče sa ulica, ubićemo i njega i tebe i vaše porodice, a cifra će biti još veća.“

Za ovaj novi dogovor, otkup u iznosu od sedam miliona maraka, zatočeni Mišković je saznao kada je stigao kući. Njegov jedini komentar, kažu upućeni, bio je:

- Stvarno sam mislio da ti kriminalci imaju neku čast i drže riječ. Dogovor je bio pet miliona i pružili smo jedan drugom ruku.

Pošto je Milan Spasojević potvrdio kidnaperima da je sakupljen novac, neprestano su mu davali komande:

- Idi prema Nišu, kreni prema Avali, gdje si sada, vrati se... Stani kod Autokomande i čekaj.

- Bilo me je strah - ispričao je kasnije Milan Spasojević policiji. - Sam u kolima, a toliki milioni. Šta ću ako mi ih neko otme, šta će biti sa Miroslavom... Onda su se javili i rekli mi da krenem auto-putem za Novi Sad. Sledeća komanda je bila da se okrenem brzo i da vozim u suprotnom pravcu.

Miškovićev kum se držao svakog uputstva. U to vrijeme, prateća služba Resora državne bezbednosti je išla iza njega da vidi šta se dešava. Tako su otmičari uočili automobile koji idu za njim, a kada mu je rečeno da se brzo okrene ka gradu, uočili su raspored automobila koji ga prate. Onda su mu rekli:

- Prate te. Jel ti to nas namještaš... Pobićemo vas sve!

Spasojević ih je uvjeravao da on ne zna ništa o tome. Kasnijom rekonstrukcijom utvrđeno je da su tek onda izveli Miškovića i rekli mu da zove Mihajlovića da bi povukao policiju. Na kraju je Spasojević promjenio auto i karticu za mobilni i morao je da ih obavjesti koje je sada vozilo u pitanju, kao i novi broj telefona.

Negdje poslije ponoći, naredili su mu da ide prema Zagrebu i da telefonska linija bude stalno otvorena. Često su zahtjevali da im kaže poziciju na kojoj se nalazi.

 - Gdje si?

- Pumpa „Zmaj“.

- A sad?

- Aerodrom.

- Jesi li prošao aerodrom?

- Jesam.

- Ablenduj da te vidimo, stani tu, stani tu!

(Nastaviće se) (Izvor:Novosti)