Za razumjevanje krajnje jednostavnog procesa diobe, decenijskih razmjera, moramo se vratiti na početak. Istorijska 1997, majka svih podjela, rodila je (osim svih podjela) i nepisano pravilo,"smjeniti prvog". Tako su Momira Bulatovića smjenili sa čela DPS-a da bi on osnovao SNP.  Kako nastalo, tako i traje.

Ono što se ovih dana dešava u Socijalističkoj narodnoj partiji je, moglo bi se narodski rečeno njena kletva. Sam Momir izašao je iz partije pod pritiskom Predraga Bulatovića. Mlađi Bulatović je, takođe, izašao iz partije, interesantno opet pred izbore. Naredne izbore sačekao je još mlađi Aleksa Bečić i sa sobom poveo dio članstva. Evo pred ove izbore ostavku predsjednika traži Aleksandar Damjanović. Znači u SNP-u pred izbore članovi partije se ne bave pobjedom na izborima nego u partiji. Zašto?

To pitanje postavili smo gotovo svim političkim analitičarima, interesantno, niko nije bio voljan o tome da priča.

Kako to da jedina partija u Crnoj Gori koja, pored DPS-a, ima razvijenu partijsku infrastrukturu ne može godinama da se konsoliduje?

Kakva je infrastruktura SNP-a pokazali su prethodni predsjednički izbori, da ne bi SNP-a pitanje je da li bi Lekić bio predsjednički kandidat.

Kome je u interesu slab SNP, ko se boji SNPča (još)? 

Od nekad najjače opozicione partije, koja jednom zamalo ne smijeni DPS, ostalo je nekoliko poslanika koji se bore za mjesto čelnika partije. Uvijek par mjeseci pred izbore.

Kako su nekad godine počinjale januarom, tako za SNP izbori počinju ni pobjedom ni porazom već raskolom.

Predstava.Uvijek u dva čina: napad na predsjednika i odlazak, nekog ili nekih. Mjeseci koji slijede pokazaće nam koga ili se konačno spušta zavjesa. A šta građani rade? Posmatraju i polako odustaju od izbora umorni od dioba.