VELIKO iznenađenje za mnoge predstavljala je otmica beogradskog biznismena Milije Babovića. Bio je veoma poznat kako među ljudima koji se razumiju u odnose „beogradskog podzemlja“ tako i među poslovnim svjetom. U obe zone važio je za jakog čovjeka. Poslije kidnapovanja svi su govorili da ga je oteo neko mnogo samouvjeren i drzak, baš zbog reputacije koju je Babović uživao. Ovaj biznismen je imao i obezbjeđenje, doduše, jednog čovjeka, ali ni to mu nije pomoglo te kritične večeri. Policiji, tih prvih dana, kidnapovanje nije prijavljeno, ali o otmici je brujao cio grad i pisale su sve novine.
Babović je otet 24. marta 2002. godine na Južnom bulevaru, u Beogradu. Pre kidnapovanja praćen je desetak dana. U tome su učestvovali braća Simović, Vlada Budala, Milan Jurišić, Dule Krsmanović i Miladin Suvajdžić. Vezanog su ga odveli na salaš, u selo Vilovo, kod Titela. U početku su ga čuvali Jurišić i Kalinić, u podrumu jedne od pomoćnih zgrada na salašu. Poslije desetak dana Babović je uspio da pobjegne, ali su ga posle 200-300 metara Jurišić i Kalinić stigli. Za kaznu, sledeća tri dana držali su ga vezanog za drvo u obližnjoj šumi i zverski mučili.
U međuvremenu, po naređenju Spasojevića, Suvajdžić kupuje kuću u selu Krčedin kod Beške i tu prebacuju otetog. Ovdje su ga čuvali Krsmanović i Suvajdžić. Tokom 40 dana zatočeništva, Babović je pretrpio mnoge fizičke povrede, jer su ga svakodnevno mučili zbog pokušaja bjekstva. Sve vrijeme, pregovore sa porodicom o njegovom oslobađanju vodio je otmičar Mile Luković Kum, imitirajući šiptarski govor.
Otkup od 10,5 miliona evra plaćen je iz dva puta. Oba puta pare je nosio Milorad Ulemek Legija. Preko njega otmičari su znali sve namjere porodice - da li je obavještena policija, ko skuplja pare i koliko je prikupljeno... Oba puta, novac je Legija nosio maltene pravo u Šilerovu. Poslije druge isplate pustili su Babovića na auto-putu Beograd - Niš, kod „Laste“.
Obje kuće u kojima je čuvan Babović srušene su do temelja i sagrađeni novi objekti, kako bi se zametnuli tragovi. Sve je to uradio Suvajdžić po nalogu Spasojevića. Polovinu para od otmice uzeo je Legija. Sedmog aprila 2003. godine, skoro godinu dana poslije otmice, Milija Babović je dao izjavu policiji. Dvije nedjelje kasnije prepoznao je mesto gdje je držan, dio salaša u Vilovu i neke prostorije kuće u Krčedinu.
Babović je ispričao da ga je negde oko 20.20 časova, u blizini balona za mali fudbal, zaustavilo više osoba u crnim uniformama, kombinezonima, koji su imali policijske oznake na grudima i bili naoružani automatima i pištoljima.
- Policija, ovo je hapšenje - uzviknuli su.
Potom su ga pištoljem udarili nekoliko puta po glavi, a zatim ugurali u „audi“. Glavu su mu oblijepili širokom selotejp trakom. Nije mogao da diše. Lisicama su mu ruke vezali na leđa. Čuo je radio-stanice. Ubrzo ga prebacuju u drugo vozilo, a zatim je uveden u neki objekat sa „zemljanim podom i prekriven daskama“. Naredna četiri dana proveo je vezan. Stavili su mu lisice na ruke i noge, a između je bio težak lanac. Uveče su mu zatezali lance, tako da u tom položaju nije mogao ni da spava. Od četvrtog do devetog dana postepeno su mu olabavili veze. Jednog dana iskoristio je priliku i nepažnju dvojice čuvara i pobjegao. To će ga koštati teških muka.
Potrčali su za njim i zapucali. Kako je devet dana bio gotovo nepokretan, bez snage, nije daleko odmakao. Ubrzo su ga sustigli i počeli da udaraju pištoljima po glavi, strpali u „ladu nivu“ i odvezli u šumu. Tamo su ga gurnuli u rupu, vezali za drvo i tukli po cjelom telu. Posle tri dana pakla, kad su se uverili da nisu otkriveni, ponovo ga stavljaju u auto i odvoze u drugo sklonište, u kuću u Krčedinu.
Jednog dana, dolazi muškarac koji mu se predstavlja kao „Vođa“ i koji sve vrijeme priča šiptarskim akcentom. Kasnije će se ispostaviti da je to bio Mile Luković Kum. Mučili su ga i davali „besu“, kako bi sve bilo autentično, da će mu, ako ne bude slušao naređenja, pobiti članove porodice, nabrajajući precizno njihova imena.
Sve vrijeme dok traju pregovori, oni traže od njega da kaže ime čovjeka koji će posredovati u pregovorima, odnosno koji će biti kurir i donijeti otkup. Koga god da je Babović predložio od svojih prijatelja (Leković, Zečević, Radomir Živanić Baja), oni bi ga batinali, jer im se nije svidio predlog. U jednom momentu čak je predložio i svoju ženu. Kidnaperi i mučitelji su znali koga žele za „kurira“, a Babović toga nikako nije mogao da se „seti“. Onda su mu pomogli. Pitali su ga da li zna nekog „jakog momka“, pa se uz njihovu pomoć nekako sjetio Legije. Ali, da bi zavarali trag, tada ga batinaju još više, govoreći: „Hoćeš da nam montiraš policiju?“. Ipak, na kraju „pristaju“ da Legija bude taj čovjek. „Ubićemo i tu šarenu p..ku ako bude trebalo“.
- Bio sam iznenađen kako oni znaju sve moje prijatelje, jer sam mislio da su Šiptari - pričao je kasnije Babović. - U novom skloništu, koliko se sjećam, došao je jedan mladić da me čuva i zahvaljujući njemu moj se položaj malo popravio.
Bio je to Dušan Krsmanović. U Krčedinu će ostati do konačnog puštanja. Često je, kako je pričao policiji, čuo ženski glas i neko dijete. Vjerovatno su to bile komšije. Jedan od onih koji su ga čuvali je „otežano govorio“, a po svemu sudeći reč je o Đuri Mutavom i njegovom „mucanju“. Dan pijre puštanja, rekli su mu da će biti oslobođen. Kako je proticalo vrijeme, a od slobode ni traga, Babović je bio uvjeren da će ga ubiti. Sledećeg dana mu se opet obratio „šef“ sa šiptarskim akcentom i rekao da će biti pušten.
Stavili su mu vatu na lice, a onda selotejp. Natjerali su ga da legne u neko vozilo, tako da mu je glava bila u krilu čovjeka koji je govorio šiptarski. Poslije polusatne vožnje, izbacuju ga iz vozila kod benzinske pumpe „Slap“, na auto-putu Beograd - Niš. Skinuli su mu farmerke, košulju, kaiš, sat i jaknu. Uzeli su mu i 1.800 evra koje je imao u džepu u trenutku kada su ga oteli. Ipak, prilikom oslobađanja dali su mu nešto novca. Zaustavio je taksi i odvezao se kući.
Njegova porodica je novac dala u dva navrata. Prvi put 5.250.000 evra. Novac je nosio Danko, Milijin prijatelj, Legija i Zverko, inače Ulemekov čovek iz JSO. Kada su novac donijeli kod Ostružničkog mosta po nalogu otmičara, obje torbe sa milionima su potopljene u vodu, želeći na taj način da unište odašiljač ako ga ima. Agonija je nastavljena, jer su otmičari tražili još toliko.
Drugi dio otkupa, takođe od 5.250.000 evra, nosili su Legija, Žarko Zečević (dugogodišnji čelnik FK Partizan) i Zverko. Novac je predat u blizini skretanja sa auto-puta za aerodrom u Surčunu. Torba sa novcem je izbačena iz kola kod nadvožnjaka. Narednih 20 minuta, po naređenju otmičara, morali su da stoje na jednoj livadi. Posle toga su se udaljili ka gradu očekujući da će uskoro začuti Milijin glas.
Ta prva suma sakupljena je u saradnji sa Bajom Živanićem („Verano motors“), koji je u vrijeme otmice bio u Atini. Sa njim su otmičari i pregovarali.
(Nastaviće se)
(Izvor:Novosti)
