Od ukupno 45.600 osoba koji primaju socijalnu pomoć, najviše ih je iz Rožaja, Berana, Bijelog Polja i Nikšica. Ova brojka ne ilustruje samo stepen siromaštva, vec otkriva i jedan vrlo zanimljiv društveni fenomen. Većini ljudi na sjeveru više se isplati da primaju socijalnu pomoc, nego da rade kod privatnika za mizernu platu. Jedna od njih je S.B. iz Berana, koja kaže da joj se više isplati da sjedi kući i prima materijalnu pomoć, nego da radi.
“Nije da ne želim da radim. Nedavno sam se zaposlila u jednoj prodavnici kod privatnika, koji mi je ponudio da radim za 150 eura mjesečno, po osam sati dnevno, šest dana u sedmici. Radila sam mjeseca dana i odustala. Više mi se isplati da sjedim kuć i primam socijalu nego da trošim vrijeme i novac odlazeci na posao, kad mogu kući korisnija da budem. Socijala je redovna, a rijetke su gazde koje danas daju redovnu platu”, ispričala nam je ova Beranka.
S obzirom da živi na selu, trecinu plate je davala za prevoz ili suprugu za gorivo kako bi je vozio na posao i vracao, pošto joj je taksi preskup. “Socijala i dječiji dodatak su mi mjesečno oko 150 eura, koliko
i plata koja je uglavnom ista kod svih privatnika ovdje na sjeveru. Bolje mi je da za te pare sjedim kuci, spremam rucak, kopam njivu, nego da me neki privatnik maltretira. Makar mi djecu svaki dan ceka topli ručak”, ispricala nam je S.B.
Njena priča je ujedno i priča velikog broja ljudi koji primaju socijalnu pomoć. Male zarade, nepoštovanje zakona od strane poslodavaca, loši uslovi, glavni su razlozi zbog cega većina ljudi na sjeveru ne želi da radi, odnosno kojima se “ne isplati da rade”. Svaki šesti Beranac i stanovnik Plava prima socijalnu pomoc. U Bijelom Polju svaki osmi građanin prima socijalu, svaki deseti građanin Kolašina i Plava. Od opština na sjeveru, “prosjek vuku” Pljevlja i Plužine. Oni mogu mjesečno da računaju na tzv. “materijalno obezbjeđenje porodice” od 63 do 120 eura u zavisnosti od broja članova porodice. Pored ovoga, ove porodice, dobijaju i mjesečni dodak od oko 20 eura.
(Izvor:Dnevne novine)
