Većina penzionera će vam reći da su srećni što uopšte primaju penziju i da je ona premala za osnovne životne potrebe i da se suočavaju sa onim od čega su pokušavali da pobjegnu cijelog života - siromaštva.

Situacija sa penzijama je na sjeveru Crne Gore teža je i dramatičnija nego u ostalim gradovima. Statistika za bjelopoljsko udruženje penzionera kaže da ono broji 6.782 članova. Sekretar ovog udruženja Ratomir Bulatović iznosi podatak da u Crnoj Gori ima ukupno 106.477 penzionera, od čega 6,37 posto čine penzoneri Bijelog Polja.

“Prosječna penzija u Bijelom Polju iznosi 220,15 eura. Penziju u visini od 183 do 273 eura prima 2.769 penzionera, od 273 do 500 eura prima 1.225 penzionera, dok preko 500 eura do limitne granice prima svega 194 penzionera, a tri penzionera primaju penziju preko limita”, rekao je Bulatović.

On dalje navodi podatak da invalidsku penziju prima 1.620 Bjelopoljaca, koja u prosjeku iznosi 197,05 eura. Penzioner Miodrag Šekularac je na pitanje kada je posljednji put sebe nešto častio od svoje penzije, a da to nijesu osnovne namirnice za život odgovorio da jedva može unučadima da kupi kesu bombona, a sebe ni ne pomišlja da časti.

“Šta mogu sebe da častim od 184 eura penzije. Nema čašćavanja, jer preče mi je platiti struju, vodu, kupiti ljekove i hranu”, žali se Šekularac.

Bivši prosvjetni radnik i knjigovođa, sedamdesetogodišnjak Milivoje Drobnjak, već pet godina je u penziji. Sa sarkazmom i ironijom razočarano opisuje svoje penzionisano stanje.

“Penzioner sam i za 39 godina radnog staža primam nešto preko 250 eura. Sa tim što primim, ja i supruga ne možemo da potkrpimo sve rupe u kućnom budžetu”, priča Drobnjak. On je kazao da je sreća to što imaju malo imanje na selu, pa ne moraju da kupuju sve namirnice koje su im potrebne. Za razliku od drugih, on se, kako kaže, osjeća privilegovanim zbog toga.

Bjelopoljac Suljo Banda nalazio se u grupi penzionera koji, kako kažu, ubijaju vrijeme šetajući bjelopoljskim korzoom. On je prekorio novinare što stalno vrte jedna te ista pitanje, ali i svoju generaciju da priča istu priču, “a niko nas ne čuje”. “Znam da ima slučajeva da moji prijatelji od svoje penzije izdržavaju svoju djecu pa i unučad. Kako to uspijevaju i šta jedu ti ljudi - ne mogu biti pametan da odgovorim. Nego, naš narod je domišljat pa se snalazi, ali bogme sve teže i teže”, priča Banda. On je rekao da penzioneri sebe čašćavaju kad moraju da obnove odjeću i obuću, dodajući da su “spas” jeftine cipele, koje se mogu kupiti na pjaci, kao i odjeća, koja može dugo potrajati.

“Sreća pa ne moramo da pratimo modu. Dešava se da taman nešto malo sklonim sa strane, a to obavezno pojede neki kvar u kući”. Posebno ga brine, kako je objasnio, omladina, koja besposlena sjedi po kafićima. “Pitaće ih starost đe im je bila mladost”, razočarano završava Banda

(Izvor:Dnevne novine)