Mnoge će, ovi školarci vratiti u davna vremena, i po nekima, u najljepše godine. Psihološkinja Lidija Mirković u razgovoru za naš portal sjetila se tih dana i objasnila šta su uniforme tada označavale.

“Uniforme su u školi su obezbjeđivale dvije stvari: da svi budemo jednaki u školskom sistemu i da na ulici budemo prepoznati kao dio školskog obrazovnog sistema. Tako smo mi u uniformama na ulici bili ponosni jer smo dio obrazovnog sistema, za razliku od onih koji to nisu. Znači akcenat je bio na obrazovanju.”, objašnjava Mirković.

Čuvene teget kecelje kasnije su prevaziđene, a sa njima i sistem obrazovanja. Učenje i obrazovanje uopšte više nisu prvi, u učionice i vrtiće došla je moda. Dokaz tome, po Mirković, je i pitanje koje danas postavljamo: Unifome da ili ne?

“Zašto se niko ne pita zašto policajci nose uniforme, medicinske sestre, vatrogasci? Zato što je prihvaćeno da ljudi obučeni u takvu garderobu pružaju određenu uslugu i na taj način budu prepoznatljivi“, objašnjava Mirković.

Prevazilaženjem uniformi djeci se mijenja cilj, bitno je oblačenje, a ne učenje.

"Prioritet se stavlja na oblačenje. Vrijednosni sitem se izvrće. Sada mi nismo ponosni što smo đaci , sada smo ponosni jer smo markirani,” dodaje Mirković.

Dugogodišnja psihološkinja smatra da djecu treba vratiti pravom cilju.  Danas roditelji u najranijem djetinjstvu oblačenjem djeci daju status. 

“Trebalo bi raditi škole roditeljstva sa mladim roditeljima. Kada shvatite koji je cilj onda nećete pogriješiti. Kada roditelji shvate da sa lakovane cipele smetaju djetetu da se igra u pijesku, a velika šnala na glavi da trči biće bolje. Ako povedete dijete u park da se igra sa pijeskom naravno da će se isprljati, ne vodite ga da gleda drugu decu kako se igraju“, jasna je Mirković.

Da bi se vratio vrijednosni sistem treba da se zapitamo zašto smo tu.

“Prije dvadeset godina u firmama uopšte nije bio potreban dres kod. Znalo se da se u određenu instituciju ide zbog toga i toga i da za to treba takva i takva suknja i sandale”, sjeća se Mirković i dodaje:

“Svako mjesto ima ciljanu aktivnost. Pijesak je za igru ali će se dijete isprljati, more je za kupanje, škola za učenje. Ne moramo svuda biti najbolje obučeni. Problem je jer smo pogriješili cilj, kad pogriješite cilj, nisam sigurna da možete stići tamo gdje želite. Valjda vodimo djecu u školu da nešto nauče, ne da pokažu haljinu ili jaknu”, kaže Mirković.

Jednake uniforme obezbjeđuju da djeca budu jednaka ali samo po oblačenju jer uvijek će neko znati više, biti bolji. Znači nismo svi jednaki, samo, tvrdi Mirković, to djeci niko nije objasnio.