Skupština Republike Crne Gore je, na sjednici održanoj 16. januara daleke 1992.godine, donijela Deklaraciju o osudi kršenja ljudskih prava i zloupotrebe vlasti, u kojoj se kaže : "Skupština Republike Crne Gore prihvata izjavu Predsjedništva Republike Crne Gore i donosi ovu Deklaraciju sa uvjerenjem da se nepravde nanešene nevinim žrtvama u minulim vremenima mogu djelimično kompenzovati, ako se o svemu utvrdi cjelovita istina i preduzmu realno moguće mjere, radi ublažavanja posljedica tih nepravdi".

Skupština Republike Crne Gore ovom Deklaracijom preuzima svoj dio obaveza i radiće tako da ovu svoju izjavu i djelom potvrdi.

O tome šta se na Golom otoku dešavalo gotovo da nije tajna. Ipak u crnogorskom Parlamentu to kao da je tabu tema. Od ‘92 do pa do danas sudbina Golootočkih žrtava se samo u par navrata pomenula. 2007 u poslaničkom pitanju Vuksana Simonovića iz SNPa.

- Šta su Vlada Crne Gore i nadležna ministarstva do sada uradila po zahtjevu Udruženja "Goli Otok" za Crnu Goru, u vezi sa donošenjem Zakona o poništavanju presuda, rješenja, akata i radnji državnih organa Crne Gore i FNRJ, izrečenih licima osumnjičenim za podršku Rezoluciji Informbiroa iz 1948. godine, koji je Vladi i drugim organima dostavljan više puta, a predsjedniku Vlade Željku Šturanoviću, zahtjev je dostavljen 11.01.2007.godine i 08. 02. 2007. godine?-  pitao je tada Vuksan Simonović, poslanik SNPa.

Tadašnji minister pravde Miraš Radević dao je obećavajući, demokratski odgovor.

-Vlada ima razumijevanja i za zahtjev Udruženja "Goli otok" za Crnu Goru da se donese Zakon o poništaju osuda crnogorskih građana, osumnjičenih za podršku Inforbirou, i spremna je da se na adekvatan način odnese prema ovoj inicijativi, koja ima političku, istorijsku, pravnu, etičku i demokratsku dimenziju. Podnijeta inicijativa zaslužuje pozitivan odnos države Crne Gore, a u tom kontekstu je i načelni stav Vlade da u tretmanu ovog pitanja treba slijediti sud drugih država koje su izašle iz državno pravnog okvira SFRJ i da u skladu sa realnošću i objektivnošću zahtjeva i  finansijskim mogućnostima države, treba pristupiti ovom svojevrsnom obliku rehabilitacije osuđenih lica. U tom smislu Vlada će se brzo odrediti prema ovom pitanju o čemu će javnost biti obaviještena - saopštio je tadašnji ministar pravde, a sadašnji sudija Ustavnog suda Miraš Radević.

Da je pravda spora Golootočke žrtve najbolje znaju, jer još čekaju ministrovo obavještenje. Iako je Radević odavno napustio tu funkciju.

Crna Gora, s obzirom na površinu i broj stanovnika, imala je najviše političkih zatvorenika, 4 294. Hrvatska i Slovenija prve su bivše jugoslovenske Republike koje su donijele Zakon o reahabilitaciji, odmah po raskrštanju sa komunizmom, ‘95 i ’96 godine. Srbija je to uradila 2006. Ukoliko se uzme u obzir da je prosječna starost golootočana bila 36 godina, nije teško utvrditi koliko vremena ima crnogorska politička elita da ispravi nepravdu. Golootočke žrtve i dalje moraju da dokazuju svoju nevinost, a mnogi na ovom svijetu to nisu mogli uraditi. Mnogima od njih finansijska nadokanada za pretrpljenu torturu uopšte nije prioritet, koliko da se makar zna za njihovu nevinost.

Na Golom otoku je bilo pet kategorija zatvorenika. U prvoj su bili stari komunisti, španski borci i učesnici Oktobarske revolucije. U drugoj, visoki partijski funkcioneri, a u trećoj politički zatvorenici niže kategorije. Četvrtu su činili apsolutno nevini, koji nijesu imali nikakve veze sa politikom niti o njoj nešto znali, ali su osuđeni na osnovu nečije prijave, odnosno, klevete. U petu kategoriju su spadali, od strane policiije, ubačeni zatvorenici, a za neke od njih ni sami isljednici nijesu znali da su špijuni.

Golootočki logor je bio stratište na kom je živote ostavilo, po procjenama, oko osam hiljada od ukupno 50 hiljada ljudi koji su bili izlagani raznim okrutnim mučenjima.