Da li su svojim bitisanjem u Kotoru ostavili traga na turističku sezonu, teško je reći. Mnogo je lakši odgovor na pitanje da li su uspjeli da smire situaciju u Kotoru i prekinu krvavi rat zavađenih kriminalnih grupa. Nisu. Kriminalcima nisu ni zasmetali. Smrti su se dešavale kao i obično. Već danas se čuju izjave političara kako se više u Kotoru ne smiju događati krvave kriminalne egzekucije ali je tako bilo i prošli put, i onaj put prije toga...i onaj prije...

Ali nikoga ne možete čuti da kaže da nije uspio u namjeri i poslu zbog kojeg je doveden ili ga je trebao uraditi. Nikoga ne možete čuti da kaže da je odgovoran za neuspjeh. To ne. Umjesto da ponovo vrate mir u grad koji je već godinama razapet kriminalnim obračunima specijalni i posebni izgleda da su ljetovali u Kotoru. Kako su bili opremljeni i naoružani, sve našim parama, mogli su računati da njih neće dirati niko, a Kotoru i Kotoranima kako bude.

Još je smrt dvojice mladića, koliko god to ružno bilo, dobro došla akterima aktuelne predizborne kampanje da se oglase onim što svi znamo. Da se nešto konačno mora uraditi. Da u Kotoru vlada strah i među onima koji su mete krvavih obračuna i među onima koji su osuđeni da se zovu građanima Kotora, grada na listi svjetske kulturne baštine. I dok se mediji bave time kako je došlo do zavade kriminalaca, ili rata klanova kako ga nazivaju, dok se broje mtrvi i opisuju sve suroviji načini likvidacije niko se ne bavi Kotoranima i njihovom mukom.

Jer juče je u zalivu odjeknula eksplozija koja je odnijela dva života. Dvojica mladića skončali su zasuti gelerima eksplozivne naprave koju je neko postavio na putu. I čekao da naiđu da je aktivira. U svojoj namjeri da ubije nije prezao ni od mogućnosti da se na ulici, uz njegove mete, pojavi još neko. Neko dijete na povratku iz škole, radnici na povratku sa posla, svi oni koji žive u strahu da im se tako nešto može dogoditi. A može, jer specijalni i posebni za kotorske kriminalce nisu ni jedno ni drugo.

Do duboko u noć su Kotorani mogli da gledaju leševe nesrećnih mladića na ulici, dok se vršio uviđaj. Do duboko u noć su mogli uz te slike i da se pitaju kako se njihom mirni primorski grad, grad svjetske kulturne baštine, pretvorio u ovo što je danas. Grad u kojem se sije smrt a policija ljetuje. To će ih pitanje proganjati i u danima koji dolaze sve dok neko ne prizna da nije uspio u svom poslu, a posao mu je da im obezbjedi mir. 

Ili da se i oni počnu ponašati kao i kriminalci. Da i oni počnu bacati eksplozivne naprave u nadi da će se konačno dogoditi da policija u Kotoru spriječi makar jedan takav čin i spasi makar jedan mladi život. Možda im, ili bolje reći nam, upravo to i treba. Bacajte bombe Kotorani, nek i to bude Vaš  doprinos svjetskoj kulturnoj baštini.