A devedesete su bile vrijeme rata i ratnih zločina. Nećemo ih nabrajati, svi ih negdje znamo, samo nikako da se suočimo sa njima. A bez čiste prošlosti nema svijetle budućnosti.

-Centar za Građansko Obrazovanje je samostalno i kao referentna organizacija Koalicije za REKOM, mnogo puta insistirao na većoj odgovornosti političara kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju. Upravo ignorisanje ovako važnog pitanja je svojevrsan vid političke kalkulacije ljudskim tragedijama koja dodatno  viktimizira mnoge žrtve, ali i stvora nove. Položaj političara je takav, da u najvećem dijelu od njih zavisi da li će do prijeko potrebnog pomirenja doći, čime bi se omogućio trajniji mir i stabilna budućnost, što direktno povlači njihovu odgovornost.-kaže Tamara Milaš, portparolka regionalne inicijative za suočavanje sa ratnim zločinima i pomirenje, REKOM.  

Ali moramo biti iskreni prema sebi i priznati i da se političari bore za svoju stabilnu budućnost. Zato se u kampanji bave politički, odnosno izborno isplativim temama a priča o ratnim zločinima, makar samo onima počinjenim u Crnoj Gori, nije tema koja donosi glasove u većinskom izbornom tijelu. Naravno, to nije i ne smije biti opravdanje za one koji sebe vide kao lidere, ili naški rečeno vođe, da zanemaruju značaj pomirenja.

-Ratni zločini ne zastarijevaju, i njihovo potiranje suštinski stvara osnov za neku novu destabilizaciju regiona, pa i Crne Gore. Suočavanje sa prošlošću zahtijeva i odgovorne političke elite, koje danas nedostaju. To stvara ogromnu, ne samo političku već moralnu i civilizacijsku obavezu svih političkih aktera, a posebno onih koji su na odlučujućim pozicijama, koji za ovih više od 25 godina nijesu pokazali ni trunku političke volje da zadovolje i najmanju pravdu za žrtve.- kaže Tamara Milaš iz Koalicije za REKOM.

Ali žrtve nemaju pravo glasa na izborima pa se može razumjeti i potreba političara da ih zaborave. Zato zločine i pomirenje stidljivo pominju tek poneki manjinski (mada je i to ružna kovanica) političari u kampanji, da ih pomenu a da ne ugroze svoj koalicioni kapacitet. Jer i oni moraju da misle na stabilnu budućnost.

A mi kao društvo možemo ćutati koliko hoćemo. I žrtve ćute. A to što ćute ne znači da ih nije bilo već da im treba dati glas, naš glas. Radi one naše svijetle budućnosti.