Jer, do prije neki dan, za nas su teroristi i terorističke akcije bile daleko. Najčešće nam je to u predstavi bio bradati mudžahedin Islamske Države, koji teroriše narod po Siriji ili po Belgiji ili Francuskoj, svejedno. Nas to nije puno doticalo, osim kolokvijalnih izraza žalosti za žrtvama u Francuskoj i Belgiji. Na one u Siriji smo se navikli toliko da nas i ne dotiču.

Ako bi se u regionu kakav slučaj definisao kao teroristički akt, mi smo to pravdali bolešću počinioca. Maltene se, prema našem mišljenju, samo bolestan može odlučiti na čin terorizma. Ali se, od prije neki dan, promijenila i vizura. Vidjeli smo da, kad je u pitanju Crna Gora, teroriste možete regrutovati i za novac. I otud nevjerica, zar bi se neki ljudi za novac odlučili na terorizam, pa još na nas da krenu?

Jasno je samo jedno, cio Balkan je pomalo autističan. Raspad velike države, građanski rat, tranzicija, sve je to uticalo da se naša svijest pomalo i poremeti. Da nam je ponekad teško da shvatimo očigledne stvari. Jer se od one famozne izborne nedjelje, kada je uhapšeno tih dvadesetak ljudi i dalje vodi rasprava ko su, šta su i za čiji račun su. Kao da nam je to najbitnije. Ima ljudi pa i sumnjaju da je sve tako, jer do realizacije nije došlo. Zato se treba bojati tog pogleda na terorizam iz domaćeg ugla, u kom se sumnja da ga je bilo kad ga nije “bilo”.

Razbistriće se sve i oko toga. Suviše je velika stvar da bi ostala nejasna i suviše smo mi kao društvo pod lupom mnogih, da bi išta ostalo sakriveno. Ništa se ne može sakriti pa ni onaj čudan osjećaj nevjerice kada čujete da se Crna Gora našla na udaru terorista. Tako nisu vjerovali ni oni u Parizu ni oni u Briselu, bili su uvjereni da im se ništa ne može dogoditi. Danas žive u strahu od onog što bi im se moglo dogoditi.

Crna Gora na sreću, ne živi u strahu od onog što joj se moglo dogoditi. Da li bi trebalo da razmisli o onom što joj se moglo dogoditi, pitanje je za svakog pojedinačno. Jer iako je vječna, Crna Gora ne vrijedi ni jednog ljudskog života, ni jedne dječije suze koja bi se prolila za tim oduzetim životom. Ništa ne vrijedi više od života. Vlast, sa druge strane, mnogima vrijedi toliko. Zato se mi u nevjerici i okrećemo oko sebe, ubjeđeni da su teroristi ustvari bradati mudžahedini koji terorišu narod po Siriji. A i oni su tamo napravili državu i itekako uživaju u blagodetima koje donosi. To što njihovu državu narod svakodnevno plaća životima to je druga priča i bilo bi onih koji bi se usudili da kažu da je razumiju.

Ali nas, kada smo mi u pitanju, drži taj čudan osjećaj nevjerice da je Crna Gora bila na udaru terorista. Da se neko, očigledno za pare, pripremao da pripuca po narodu, pa šta nam Bog da. I šta god da se desi, samo teror da krene. Da li bi, da se tako nešto dogodilo, i dalje imali isti osjećaj nevjerice. Da li bi, da je taj dan bio drugačiji recimo, mogli  ležerno ispijati naše kafe u baštama podgoričkih lokala u ovom Miholjskom ljetu? Ili bi nas prošla misao da se to dešava negdje daleko i nekom drugom. Kao što je mnoge prošla ta misao.