Ministarstvo pravde je, po prethodno pribavljenom mišljenju Sudskog savjeta donijelo Sudski poslovnik. U njemu stoji da predsjednik vijeća pisano izrađenu odluku mora da dostavi odjeljenju sudske prakse. Ako predsjednik Odjeljenja ili Odjeljenje sudske prakse ukaže da se odstupilo od sudske prakse, predsjednik vijeća ponovo iznosi stvar na sjednicu vijeća (po drugi put da se odlučuje). Ako vijeće ne promijeni odluku, predmet se upućuje predsjedniku odjeljenja radi iznošenja na sjednici odjeljenja. Potom i Odjeljenje suda (krivično, građansko, upravno), može da vrati predmet na ponovno odlučivanje (po treći put da se odlučuje), a ako vijeće ostane pri svojoj odluci, predmet se upućuje na Sjednicu sudija (članovi su sve sudije suda) koja opet može da vrati predmet vijeću (četvrti put da se odlučuje)

-Rješenje iz Sudskog poslovnika da neko može da „zaustavi“ donijetu presudu od otpremanja i objavljivanja je školski primjer neustavnosti i nezakonitosti. Ustavna nadležnost Sudskog savjeta je da štiti nezavisnost sudija te je neopravdano ćutanje njegovih članova, koji su morali da ustanu protiv očigledno neustavnog i nezakonitog rješenja.  Sada je zadatak Ustavnog suda da ovaj predmet uzme u rad kao prioritetan i proglasi ovo rješenje neustavnim, kako bi zaštitio i sudije i građane koji se pojavljuju pred sudom. – kaže za portal Kodex izvršni direktor Instituta za vladavinu prava Danilo Ajković.

Ovo rješenje postoji već godinama u Sudskom poslovniku, ali kako smo imali informaciju da je u toku izrada novog Poslovnika, smatrali smo da je u redu da sačekamo, nadajući se da neće biti mjesta za rješenje koje narušava nezavisnost sudija, kaže Ajković. Međutim, prije 20 dana je objavljen novi Sudski poslovnik koji sadrži identično rješenje kao prethodni Poslovnik, te su iz Instituta odmah reagovali pred Ustavnim sudom i obavijestili širu javnost o tome.

Ako troje sudija koje čine sudsko vijeće donese presudu, a svaki ima po 20, 30 godina sudijskog iskustva, a nakon toga njihov kolega iz istog suda mora da je „prekontroliše“, šta nam to govori, koliko mi vjerujemo našim sudijama?- pita se Ajković.

-Ne tvrdi IVP da je ovo protivno Ustavu, Evropskoj konvenciji i svakom zakonu, već to govore vrhovni i ustavni sudovi regiona, regionalni i međunarodni stručnjaci i tijela.  Niko se do sada nije bavio ovim pitanjem iako ono više utiče na vladavinu prava u Crnoj Gori, nego rješavanje birokratskih stvari iz bilo kojeg akcionog plana. Demokratski je princip da svakom građaninu sudi „sudija izabran slučajem“, te ma kakav bio taj sudija, na njegovu presudu niko ne smije da utiče, mimo zakonskog postupka. – kaže Ajković.

Čak je i Venecijanska komisija 2002. godine, kada je Srbija pokušala da zakonski uvede sudsku praksu kao obaveznu, naglasila da jednoobraznost primjene zakona sudovi treba da obezbijede više kroz ubjedljivost obrazloženja odluke, nego snagom obaveznosti sudske prakse koja je odbačena u zapadnoevropskim društvima prije dva vijeka. Šta će nam onda zakoni kada ih neko može potrijeti podzakonskim aktom?

-Građani se ne mogu pouzdati u pravosuđe i sudiju koji vodi njihov predmet, ako nakon što donese odluku, neko može da mu naloži da ponovo vijeća, jer ona nije u skladu sa dotadašnjom sudskom praksom. – zaključuje Ajković.

Da stvar bude jasnija, prema Etičkom kodeksu sudija je dužan da u vršenju sudijske funkcije bude nezavisan od kolega sudija i drugih nosilaca pravosudnih funkcija u pogledu odluka koje je u obavezi da donese. Takođe, sudija nije dužan da bilo kome, objašnjava svoja pravna shvatanja i utvrđeno činjenično stanje, izuzev u obrazloženju odluke ili kad to zakon posebno nalaže. Ali evo, uz zakon se dodaje i praksa. Pa ako se pitate kako je neko za obljubu dvanaestogodišnje djevojčice dobio deset mjeseci zatvora ili neko ko je spriječavao vozilo hitne pomoći da prođe na putu i preveze povrijeđene sa 273 eura novčane kazne, uzmite i ovo u obzir. Možda zakon pruža mogućnost da se kazne i drugačije ali “praksa” je “praksa”.