-Oko tačne brojke se sporimo ali se zna da ih je kroz Sigurnu Žensku Kuću od osnivanja prošlo između sedam i osam hiljada onih kojima je bilo potrebno sklonište od nasilja. Od prve korisnice, žene po imenu Nada pa do današnjeg dana, nije bilo dana da u skloništu nije bilo nekog.- priča Ljiljana Raičević.

Par mjeseci pred ulazak u treći milenijum Podgorica je dobila Sigurnu ženski kuću, voljom i upornošću Ljiljane Raičević koja joj je na čelu i dan danas. Međutim, iako na prvi pogled izgleda da je bilo lako tog 4.og avgusta 1999. godine otvoriti vrata skloništa, priča je zapravo mnogo drugačija.

-Kada sam tražila prostor za Sigurnu Žensku Kuću tražila sam ga mjesecima. Kome god bih rekla za koju namjenu želim da iznajmim kuću, svi su me odbijali. Neko jer se sa tim nije slagao, neko jer ga je bilo strah, neko jer nije želio da ima posla sa svom tom pričom. Tek poslije nekoliko mjeseci upornog traženja našli smo kuću u podgoričkom naselju Masline, kod čovjeka koji je živio u Australiji i znao čemu ovakva skloništa služe.- priča Ljiljana Raičević.

Ali ni čovjek iz bijelog svijeta nije bio baš popustljiv. Ljiljana kaže da joj je trebalo dugog ubjeđivanja da sa jedne strane ubjedi vlasnika kuće da joj je izda a, sa druge strane, nađe i finansije kojima bi se sklonište pokrenulo.

-Osim prijatelja na neke državne institucije nisam mogla da računam. Tražila sam pomoć od UNDPa gdje sam dobila odgovor da nemaju planirana sredstva za takvu namjenu. Poslije puno ubjeđivanja uspjela sam da ih nagovorim da ipak nađu novac kojim su oni plaćali kiriju za sklonište. – kaže Ljiljana.

Ipak, trebalo je sklonište opremiti i naći novac za potrepštine onima koji bježe iz svog doma jer su najčešće nasilnici nad ženama oni koji su im najbliži.

Izvor: sovarizona.com

A kad se bježi od najbližih ne nosi se ništa. Tu je u pomoć priskočila porodica, prijatelji, a vremenom su stigle i i donacije. Ako sa nekim državnim organima nije imala najbolje razumjevanje Ljiljana Raičević hvali odnos sa crnogorskom policijom.

-Od prvog dana su nam bili na usluzi. Kada god je bilo potrebno da reaguju, ako bi se kojim slučajem na vratima skloništa pojavio suprug nasilnik, reagovali su. Kada bih ih molila da patrole obilaze sklonište tako je i bilo. Radi veće sigurnosti montirali smo na ulazu jednu staru kameru koja nije radila a za koju sam ja tvrdila da snima sve u krugu od stotinu metara.- kroz osmjeh priča Ljiljana Raičević o počecima Sigurne Ženske Kuće.

Poslije Nade koja je bila prva žena koja se od nasilja sklonila u Sigurnu žensku kuću, u nju je poslije par dana ušla i jedna Slobodanka sa tek rođenom djevojčicom koja će proslaviti punoljetstvo upravo na dan kada će punoljetstvo slaviti i Sigurna Ženska kuća. Od tog četvrtog avgusta 1999. godine nije bilo dana da u Sigurnoj ženskoj kući nije bilo sklonjenih žrtava nasilja. Trenutno su u njoj četiri žene sa šestoro djece.