Njegoš je danas i književna tema i pjesnička inspiracija. Inspirativnost Njegoša traje više od dva i po vijeka i gotovo da nema pisca relevantnog dara u bilo kojoj južnoslovenskoj naciji ili književnosti koji nema imaginarni razgovor sa Njegošem ili stav koji je direktno naslonjen ili izazvan njegovim djelom, istakao je Brković, pišu Dnevne novine.

“Nema političke ili ideološke grupacija u 20. vijeku u Crnoj Gori koja se nije legitimisala Njegošem. Citirali su ga i partizani i četnici, i lijevi i desni, tradicionalisti i modernisti, a to samo govori o veličini njegovog djela, pa gotovo da možemo reći da je Njegoš uvijek naš savremenik”, kazao je Brković, podsjetivši na samo neke od najvećih jugoslovenskih književnika 20. vijeka koji su pisali o djelu Petra II Petrovića Njegoša: Krleža, Andrić, Isidora Sekulić, Crnjanski, Đilas, Zogović, ali i na naše autore Slobodana Tomovića, Dimitrija Popovića, Sonju Tomović-Šundić, Tatjanu Đurišić-Bečanović, Rajku Bigović-Glušica, Miraša Martinovića i Marjana Maša Miljića.

Njegoš je, podsjeća Brković, preminuo sa 38 godina, ali u tih “38 Njegoševih godina stalo je mnogo lične veličine i antičkog tragizma”.

“Upravo je to opčinjavalo mnoge pisce u rodoslovu književnom koje vodi od njega. U Njegoševom životu sve je od ranog djetinjstva bilo između sna i jave, života i smrti, što je od njega stvorilo genijalnog pjesnika i mislioca, državnika i reformatora, ratnika sa samo jednom, tragično izgubljenom, bitkom. Zabilježeno je da je Njegoš rođen u kući bez prozora, a tada su sve kuće na Njegušima bile bez prozora, osim kuće Radonjića i Petrovića iz bogatijeg ogranka. Veza između istorije Crne Gore i priče o prozorima je sasvim očigledna Crna Gora je prije Njegoševog rođenja imala samo jedan prozor i to onaj prema Rusiji, koji je otvorio vladika Danilo”, kazao je Brković.

Kako on smatra, Njegoš nije tragični junak kosovske misli, kako je napisao veliki Ivo Andrić, već prorok i apostol crnogorske misli, postojanja i sudbine.

“Njega ne treba braniti od onih koji ga čitaju kao istorijsku čitanku, još i sa kompleksom umišljene inferiornosti. To su oni umišljenici koji vide svoj narod u nekim stihovima velikog pjesnika i koje doživljavaju kao osudu prelaza njihovih predaka iz jedne istorije u drugu. Niti ga trebamo čuvati od onih neukih umišljenika koji u patološkom bezumlju vide svoj narod u nekim stihovima genijalnog pjesnika, a ne vide ona pjesnička mjesta gdje Njegoš Stambol uzdiže do visine Jerusalima, ako ne i iznad njega”, istakao je naš književnik.

Brković je podsjetio na čudan otpor i šutnju koji su u Crnoj Gori vladali prema Njegoševom ‘Gorskom vijencu’ tokom njegovog života, te da je djelo bojkotovano i od kralja Nikole.

“Tek dvadesetih godina 20. vijeka jasan je taj apsurd, onda kada više Crne Gore nije bilo. Tada se Crnogorci, zaboravljajući na plemenske povrijeđenosti, obespravljeni i razdržavljeni, hvataju objema rukama, srcem i dušom za Gorski vijenac i tamo pronalaze Crnu Goru i motive da se bore za nju, i više im ne smeta sve ono što je nekada smetalo”, kaže Brković i dodaje da je Njegoševa sudbina strašna, jer se na njega pozivaju i branitelji Crne Gore i njeni uporni razoritelji, i prijatelji i neprijatelji.

“Samo će nova čitanja doći do njegovog crnogorskog bića i srca, toliko izranjavanog. Njegoš je paranoično zloupotrijebljen, najčešće protiv sopstvenog naroda, naravno i protiv sebe. Zločin je Njegoševim književnim djelom ukazivati na njegovu genijalnost, i istim djelom dokazivati nepostojanje naroda iz kojeg je pjesnik ponikao. Crnogorstvo je samim Njegošem toliko dokazana državna i nacionalna posebnost nastala iz dukljanskog i zetskog, a ne srpskog stabla i korijena”, zaključio je Brković.