Sanja Šišović iz NVO CAZAS kaže da izvještaj Instituta za javno zdravlje jasno pokazuje prije svega nedovoljno znanje zdravstvenih radnika/ca o HIV/AIDS-u, a zatim i veliki stepen stigme i predrasuda na ovu temu.

Zdravstveni radnici treba da budu u potpunosti informisani ne samo o putevim prenosa HIV-a, razlici između HIV/AIDS-a već i o svim pratećim informacijama s time u vezi kao što su testiranje, podrška, liječenje i servisi koji postoje za osobe sa HIV-om u zajednici. 

Da li je problem u tome što donosioci odluka i dalje vjeruju da HIV nije problem u Crnoj Gori, iako imamo ozbiljan porast novih slučajeva, pa nije potrebno raditi doedukcije medicinskog kadra u ovoj oblasti ili jednostavno ne žele da se bave ovim problemom, ne zna se.

Ali ono što se zna jeste da se svi ovi podaci apsolutno poklapaju sa stanjem u praksi. Sve ovo dovodi do toga da su osobe sa HIV-om diskriminisane i da nemaju podršku koja je neophodna. 

"U sistemu zdravstva postoje mehanizmi za edukaciju zdravstvenih radnika kao što je program kontinuirane medicinske edukacije koji mogu da obezbijede potrebnu edukaciju u ovoj oblasti.Osim toga, živimo u vremenu kada su sve informacije vrlo dostupne, pa osnovne informacije kao što su putevi prenosa HIV-a se mogu pronaći na besplatnim stručnim portalima ali i u dostupnoj literaturi. Istraživanje Instituta za javno zdravlje o stavovima zdravstvenih radnika o osobama inficiranim HIV-om i AIDS-om pokazalo je da njih četvrtina (21,2 odsto) smatra da HIV prenosi komarac. Apsolutno je neopravdano i nedopustivo da postoji makar jedan zdravstveni radnik/ca koji u 21 vijeku vjeruje da se HIV prenosi putem komarca", kaže za Kodex Sanja Šišović iz NVO CAZAS.

Nauka još nije registrovala HIV pozitivnog komarca tako da zdravstveni radnici koji pokazuju da nemaju osnovna znanja iz ove oblasti šalju jasnu poruka da je kvalitet pruženih zdravstvenih usluga ozbiljno ugrožen i da se ne poštuju neka od osnovnih ljudskih prava ali i prava pacijenata.

Potpuno je očekivano da neko, usled neznanja ima negativan stav ka nečemu, ali u slučaju stigmatizacije osoba sa HIV-om među zdravstvenim radnicima/cama neznanje ne smije biti opravdanje. Mi još uvijek nemamo zvanično procesuiran slučaj diskriminacije osoba sa HIV-om, što ne znači da ih nema. 

"U konktekstu pružanja zdravstvene zaštite osobama sa HIV-om imamo prilično raznoliku situaciju na terenu. Na jednoj strani, imate veoma senzibilisano osoblje Klinike za infektivne bolesti u Podgorici i mreže savjetovališta za HIV. Na drugoj strani imate objekat u kojem funkcioniše Klinika za infektivne bolesti koji je u veoma lošem stanju i apsolutno je neadekvatan za pružanje kvalitetne zdravstvene zaštite. Uprkos veoma profesionalnom kadru na klinici, veliki je izazov raditi sa pacijentima u prostorijama koje nemaju prostorno tehničku funkciju, što dodatno otežava poštovanje prava svakoga pacijenta – pravo na privatnost!", kaže Sanja Šišović. 

U Crnoj Gori je dostupna terapija za HIV i ona je besplatna za sve osiguranike zdravstvenog sistema. U kontekstu terapije javlja se problem sa povremenim kašnjenjima u distribuciji ljekova kao i u sistemu propisivanja ljekova, koji treba biti poboljšan.

Kod nas se ljekovi još uvijek izdaju na mjesečnom nivou, dok je praksa u svijetu godinama unazad da to bude na kvartalnom pa čak i polugodišnjem nivouVažno je naglasiti značaj postojanja Crnogorske fondacije za HIV(CHF), koja okuplja osobe pogođene HIV-om ali i stručnjake i volontere koji pomažu rad fondacije. CHF je važna podrška osobama koje žive sa HIV-om i sadrži upravo one servise koji u sistemu nedostaju - psihosocijalnu pomoć. 

"Sa HIV-om se danas živi, radi, stvara porodica i ostvaruje društvena funkcija koju svaki pojedinac ima. Ne postoji razlog da se osobe sa HIV-om konstantno drže na margini društva samo zbog dijagnoze  koja u 21. vijeku, uz dostupnu terapiju, predstavlja hronično oboljenje sa kojom se živi.  To što neko ima HIV ne znači da ne može da ima društvenu ulogu, da ima prijatelje, porodicu i posao. Na to utiče isključivo društvo i zajednica tako što zbog neznanja i stavova dovodi do predrasuda, stigme i diskriminacije. HIV je hronično oboljenje sa kojim se dugo živi a ne moralna osuda", kaže Sanja Šišović.

Način na koji će neko prihvatiti svoju dijagnozu, na koji će način porodica i prijatelji da reaguju i u kom pravcu će da se odvija liječenje zavisi isključivo od sistema podrške koji se pruži.

Činjenica je da je neznanje veliki neprijatelj HIV-a, ali ukoliko bismo sistemski obezbijedili da osoba, osim fenomenalnih savjetovališta za HIV i osoblja na infektivnoj klinici, ima i svu dodatnu podršku koja je neophodna mnogo bi lakše bilo da se HIV prihvati kao oboljenje sa kojim se živi, kako među pacijentima tako i među partnerima, prijateljima i porodicom, zaključuje Šišović. 

U Crnoj Gori 2016.  godine registrovano je 37 novih HIV/AIDS slučajeva, a najveći broj novootkrivenih je u grupnoj dobi od 20 do 39 godina. U momentu postavljanja dijagnoze HIV infekcije, devet novoregistrovanih osoba je već bilo u stadijumu AIDS-a.

Najčešći način prenošenja HIV-a je seksualnim putem i to heteroseksualni put 36 odsto, 49 odsto homo, biseksualni put. Same brojke svjedoče o ozbiljnom rastu broja novih slučajeva.