Pitanje je da li će se više ikada čuti toliko aplauza u crnogorskom Parlamentu.

Poslovično ponosni na svoju hiljadugodišnju tradiciju, oni unutra sa gromoglasnim aplauzima podržavali su jedni druge u istorijskoj odluci. Oni ispred sa pogrdama su dočekivali svaki aplauz iznutra i uz paljenje poneke zastave branili svoju hiljadugodišnju istoriju. To što pripadaju istoj istoriji nikom ništa.

Elem, i to se završi. A da je trajalo  trajalo je. Upregli su svi društveno politički radnici da nam objasne što nam valja a što ne valja NATO. I završilo se kako se završilo. Pitanje ko je bio uspješniji se ne postavlja, postavlja se pitanje ko je bio pošteniji.

Iako danas mnogi vjeruju da moralu nije mjesto u politici kad se politika vodi bez morala rezultat nikad nije zadovoljavajući. Ni za narod ni za društveno političke radnike.

Vlast je NATO kampanju vodila dugi niz godina a opozicija je u nju ušla sa velikim zaostatkom. Vlast je u finiš NATO kampanje ušla sa pozicije odluke o njoj u Parlamentu, opozicija sa pozicije referenduma.

Za to što je odluku donio Parlament kriva je samo opozicija. Crnogorski Ustav propisuje obavezu raspisivanja referenduma koji svojim potpisom traži 25 poslanika crnogorskog Parlamenta ili deset procenata upisanih birača.

To što 25 poslanika crnogorskog Parlamenta nikada nije staviilo svoje potpise na takvu inicijativu, a ima ih više od 25 koji su bili protiv ulaska Crne Gore u NATO ili makar za odluku naroda referendumom, pitanje je na koje nikada nećemo dobiti odgovor. Jer je u međuvremenu rabota gotova.

A SNP je, ako je vjerovati, sakupio između 50 hiljada i 100 hiljada potpisa crnogorskih građana, sasvim dovoljno za pokretanje referendumske inicijative ali je nijesu i neće podnositi, da ne bi dali legitimitet onom istom Parlamentu koji je aplauzima završio rabotu koju oni nijesu htjeli. Aj sad razumi...

Umjesto svega što su kao predstavnici naroda imali kao mogućnost, pozivali su se na narod i pozivali narod. Željeli su da se u Crnoj Gori opet dogodi narod a izgleda da im nije jasno ono što je jasno i posljednjem crnogorskom građaninu. Poslije svega što mu se dogodilo ovaj se narod više ne događa. 

U cjelokupnoj priči o ulasku Crne Gore u NATO niko se nije potrudio da narodu istinski objasni šta to znači. Tako da ni dan poslije odluke crnogorskog Parlamenta crnogorski građani ne znaju šta ih čeka u Alijansi.

Misle da će crnogorski vojnici ići u sukobe NATOa, a već su u Somaliji i Avganistanu. I rado tamo idu jer im je to jedini način da nešto zarade, kako bi se skućili mnogi od njih. Misle da će nastupiti invazija NATO brodova i vojnika na crnogorske obale a oni su već decenijama tu. Samo nismo obraćali pažnju.

Kao što oni koji su donijeli ovu, kako je nazvaše, istorijsku odluku, ne znaju da floskule kojima je predstavljaju ostavljaju gorak ukus u ustima, tako ni oni koji su bili protiv ne znaju da je narodu jasno da su su pokušavali da se dokopaju vlasti događanjima naroda a ne da spriječe Crnu Goru da uđe u NATO. Ili znaju i jedni i drugi?