Kao i u ubistvu Gordane Dašić i u ubistvu Ajse Beriše učestvovalo je više osoba. I ova nesrećna žena ubijena je svirepo, sa više udaraca teškim kamenom u predjelu glave.Onda su je njene ubice vukle nekih dvadesetak metara do obližnjeg žbunja na Ćemovskom polju, gdje su je sreli, i ostavili da počiva u miru. Plijen ubica iznosio je deset eura. Pomislio bi čovjek da ljudski život nema cijenu ali eto...Ajsin je vrijedio deset eura.

A onda se, recimo, možemo vratiti i u 2014. godinu kada su petnjičkog poštara Meha Agovića dok je raznosio poštu, socijalu i penzije starcima po Bihoru, sačekala dvojica „ljudi“. Agović je svirepo ubijen udarcima držalicom od sjekire po glavi i tijelu. Tako prebijenog, na seoskom putu, dvojica ubica su odvukli u obližnji potok i ostavili da skonča. Potom su podijelili krvave pare. Zatekli su u poštarskoj torbi 2400 eura socijale i penzija bihorske sirotinje. Pomislio bi čovjek da ljudski život nema cijenu ali eto...Mehov je vrijedio 2400 eura.

Ono što je zajedničko svim ovim zločinima jeste da su njihovi izvršioci poznati, uhvaćeni vrlo brzo nakon počinjenih zločina, neki osuđeni a neki još nisu. Zajedničko im je da prije svirepih ubistava koja su počinili nijesu bili u sukobu sa zakonom, makar ne u mjeri da zakonu, i nama, postanu poznati. Da i njihovo brzo hvatanje ukaže na besmisao zločina  koji su počinili. Za šaku eura...

Postoje razne teorije kojima se „pojašnjavaju“ mehanizmi kojima, do juče sasvim obični i nepoznati pojedinci, postaju zločinci za koje se ne može vjerovati da su mogli uraditi to što jesu. Postoje čak i objašnjenja koja, sa religijskog stanovišta tumače gubitak vjere u čovjeka, takav da može rezultirati da potpuno nevinom i nepoznatom ljudskom biću neko može oduzeti život udarcima velikom kamenom u predjelu glave, držalicom za sjekiru po glavi i tijelu ili krpom gurnutom u usta kako žrtva ne bi mogla da doziva upomoć niti da diše, na koncu konca.

Ali, sve to  ne može da objasni onu prostu maksimu o svetinji ljudskog života i to da nekim „ljudima“ ljudski život vrijedi deset, šest stotina ili  malo više od dvije hiljade eura. Niti može da objasni kakvo je to društvo koje stvara takve „ljude“.

U Crnoj Gori su , nažalost, svirepa ubistva iz koristoljublja sve učestalija i podsjećaju na „crne“ devedesete prošlog vijeka i region. Jer su tada ove vrste zločina bile nezamislive u Crnoj Gori u kojoj je moralni kod Čojstva i Junaštva preživljavao svoje posljednje trzaje, što joj je omogućilo da taj mračni period i preživi. Jer je taj moralni kod definisao svetinju ljudskog života i „razloge“ usljed kojih se on mogao oduzeti. U njih svakako ne spada deset eura.

Danas je sve drugačije, što će reći da smo i mi drugačiji. Danas je u Crnoj Gori moguće pitati koliko vrijedi jedan ljudski život i doći do poraznog odgovora. Da su neki „ljudi“ spremni da ga oduzmu, a kad smo već i kod religioznih objašnjenja da ga time oduzmi u sebi, za šaku eura. A onda se pitanje šta je vrijednije, čovjek ili euro, ne treba ni postavljati.