Takav stav, kaže on, nije zabrinuo bilo koga među onima koji su parlamentarni status stekli glasovima Srba. 

"Da li to znači i poruku njima – mi, iz Brisela, ne priznajemo vas sem kao ''državne patriote'',  kao Crnogorce ili kao Srbe koji će ćutati o tome da jesu Srbi i ''omogućiće'' svojoj djeci da budu asimilovana. Mada, ruku na srce, zašto bismo se ljutili na Brisel? Jer, predsjednik Odbora za evropske integracije pune četiri godine, od 2012. do kraja 2016. godine, bio je nacionalni, makar formalno nacionalni Srbin, Slaven Radunović. Za vrijeme njegovog predsjednikovanja i brojnih ekskurzija po zemljama Evropske unije diskutovalo se, raspravljalo... i o poglavljima 23 i 24 u procesu pristupnih pregovora.  A upravo ta poglavlja bave se pitanjima koja tretiraju (i) nacionalne zajednice. Ako predsjednika odbora, nacionalnog Srbina, ova tematika ne može navesti da reaguje u pravcu insisiranja na rešavanju srpskog pitanja, kao jedinog ''otvorenog'' i ''preostalog'' (čitaj: nepokrenutog i neriješenog) u Crnoj Gori, zašto bi zanimala administraciju, to jest pojedince, u Briselu koji jedva čekaju svakog prvog u mjesecu da slože u džepove, najčešće po deset hiljada evra. Što bi se ta milina rizikovala zbog nekoga za koga nijeste sigurni da postoji. Opravdano, jer i oni koji postoje, politički, u ime tog naroda, ne prepoznaju probleme upravo tog naroda". Zašto bismo se ''ljutili'' kada ni Srpska pravoslavna crkva to pitanje nije potegla? Njeni ''portparoli'' kažu da SPC u Crnoj Gori čine i Srbi i Crnogorci, te da je ona ckrva svih. Posebno se trude oko povratka ''vjeri predaka'' stanovnika Cetinja i okoline. Otac Gojko Perović naporiše čitave decenije u tom pravcu, ali je svaka misija iz Mitropolije crnogorsko-primorske u Argentini, tj. u varošima i selima u toj dalekoj zemlji, uspješnija od bilo koje na Cetinju. Pravoslavna mitropolija crnogorska (Pravoslavna crkva u Crnoj Gori) kako je inverzijom riječi, godinama već titulišu nema vremena za srpsko pitanje. A nije da nemaju veze u Briselu. I možda inverzija nije slučajna", kaže lider SL. 

Da nema Srba, tvrdi Dedeić,  ne bi bilo većeg dijela parlamentarne opozicije, pa bi DPS sasvim siurno pobjeđivao sa 80 odsto glasova na izborima. 

"Ovako, oni koji ''zastupaju'' Srbe i vode ih iz poraza u poraz otvaraju srpske kuće, iako je svaka treća u Crnoj Gori upravo srpska. Da nas je 3 odsto, onda bi valjala jedna u koju često možemo stati kako bi znali šta nam je činiti. Ovako, na dobrom smo putu da se otkotrljamo ka tih 3 odsto, pa onda neće ni biti važno šta činimo. Do tada, ili na putu ka tome, postavlja se veoma logično pitanje – da li smo toliko lud narod, kako bi rekao pokojni Jovan Rašković, pa i ono što nam prirodno pripada, klizi, poput fatamorgane. I niko ne bi mogao da nas ''odradi'' ili nasamari, čak ni taj čuveni Brisel, da nemamo tzv. mangupe u sopstvenim redovima. Mangupi, ti domaći, su uništili i brojnije civilizacije koje su nastajale i nestajale, pa neće biti šteta ako se to desi i Srbima. Pa još i crnogorskim. Ni većeg naroda u jednoj državi, ni manje logike o tome zašto po svemu sudeći ostaci tog naroda idu ka nestajanju. Pored Brisela koji pilatovski pere ruke. Jer nas Brisel ne sputava da uništimo sami sebe. Mi ionako za njega ne postojimo. Oni već znaju nešto što mi tek naslućujemo", zaključuje Dedeić.