Crnogorski državljani, iako ih je najmanje iz regiona, posebni su „slučajevi”. Podgoričanin Mirza Haklaj, primjera radi, otišao je na ratište sa ženom Alminom Kurpejović i tamo je poginuo. Almina je, i poslije pogibije svog muža, ostala u jednom od džihadističkih kampova „milicije za kontrolu morala žena i djevojaka”, a svoje dvoje djece je zadržala, vaspitavajući ih isključivo po strogim šerijatskim pravilima i odbijajući svaku mogućnost da se makar ona spasu iz ISIL pakla.

Prema Pobjedinim informacijama, Alminu je, negdje na ratištu, ili u nekoj od džihadističkih baza u Siriji, svojevremeno upoznala Kerima Ličina, majka maloljetne djevojčice i žena Hamida Beharovića, kome će se u septembru suditi u Podgorici. Kerima je, na sreću, sa kćerkom i mužem uspjela da se domogne istanbulskog aerodroma, da bi ih, sve skupa, na podgoričkom, sačekali ovlašćeni agenti nadležnih bezbjednosnih službi Crne Gore.

O Ines Hasanagić i njenom mužu Samiru, takođe crnogorskim državljanima, u plavskoj čaršiji ne može se saznati ništa više od užasavajuće informacije da je njen brat (prezimenom Canović) poginuo na ratištu, a sahranjen je, prije nekoliko mjeseci, na lokalnom groblju. Novopazarski im izvor, međutim, dobronamjerno sugeriše da se manu daljih „istraživanja”, jer obje osobe (Ines i Samir) potiču iz vrlo uticajnih familija.

Što god značila citirana „sugestija”, Pobjeda ipak, nastavlja: nadomak Crne Gore u Srbiji, naime stvari stoje ovako: Ašim Šaćiri iz Preševa, uz ženu Bahriju, na ratište je poveo i djecu – Anitu, Safeta, Samira i Amru. Abid Podbićanin iz Prijepolja, inače osnivač novopazarskog Furkana, sa Nevenom Plojović, jednom od dvije šerijatske žene, u Siriju je odveo dvoje djece, a tamo je, sa drugom ženom makedonskom državljankom dobio još dvoje.

Sa čuvenim zemunskim vehabijom Goranom Pavlovićem, (samo)zvanim Abdulahom, u Siriju su otišle žena Mirjana i kćer Nevena. Državljanin Srbije Ridvan Haćifi, inače rodom iz Gnjilana, na ratište je otišao sa ženom Imrom i dvije kćeri od četiri i šest godina. A Emin Hodžić je uz ženu Anitu Šaćiri odveo i njihovu trogodišnju Eminu. Što je sa Lejlom Brahović, učenicom završnog razreda novopazarske Medrese i njenim trostruko starijim „dečkom“ zbog koga se i odlučila da ode u ISIL pakao, ne znaju čak ni „sveznajući” novofurkanci.

Znaju, međutim, da je famalija Ferata Kasumovića, jedina koja se, pod još nerazjašnjenim okolnostima, vratila u Srbiju. Sa slijepom suprugom Makrifetom Šaćiri i dvoje djece, jedan od najbližih saradnika neprikosnovenog sandžačkog džihadističkog vođe Abida Podbićanina, obreo se u Beogradu, još prije gotovo dvije godine. Tamo je i uhapšen i osumnjičen za planiranje terorističkih napada (čak i na Rim), a njegova je supruga sa djecom dugo bila pod svojevrsnom zaštitom zbog prijetnji sljedbenika njenog muža, koji su sumnjali da ga je upravo ona izdala.

Zbirno, dakle, povratnički koridori za desetine familija iz zemalja Zapadnog Balkana, koje su, sticajem okolnosti, završile na ISIL ratištima, nijesu naročito opterećeni iz najmanje dva razloga: rizično je, ali i sve skuplje. Čak, preskupo! Sagovornici Pobjede im razjašnjavaju dilemu ako je nešto „preskupo“ što bi bilo rizično? Zato objašnjavaju, što novac, zlato i druge vrijednosti, nijesu garancija za one koji ih daju, nego za one koji ih uzimaju. Jer, rizik povratnika iz pakla u kojem su bili jednu, dvije ili više godina, neuporedivo je manji od onih koji bi trebalo da im omoguće bezbjedan povratak. Oni su prošli kroz zlo i teško da im od toga može biti gore, a logističarima bi, ako na ovom poslu propadnu, zlo moglo tek da se dogodi. Zato, kako kažu – moraju da se, makar, novčano obezbijede. Prvenstveno zbog porodica. I tako redom.

Pobjeda/Cdm