Zdrav čovjek ima hiljadu želja a bolestan samo jednu, stara je narodna misao zabilježena između ostalog i na glavnim vratima Vojno-Medicinske Akademije u Beogradu. I zaista, bolestan ima samo jednu želju. A tako je i sa društvom.

Zdravo društvo ima hiljadu želja a bolesno bi trebalo da ima samo jednu. Mi smo odavno prestali da kao društvo brinemo o svom zdravlju, sa zdravstvom smo se izgleda pozdravili.

Malo malo pa neko svoj bijes oko dijagnoze iskali na ljekaru, koji je često neko ko Vam mora prenijeti i loše vijesti. Jer ljekaru ne idemo zdravi a trebali bi. Idemo im bolesni i najčešće kasno, kada je malo šta u rukama njihovog znanja. Više se oslanjamo na više sile. Često se i liječimo tako, kod nadriljekara, ali nikada nećete čuti da je neko napao nadriljekara. Oni komuniciraju sa višim silama a ljekar se oslanja na znanje. Zato bijes i iskaljujemo na doktorima.

Posljednji u nizu fizičkih obračuna sa doktorima jeste slučaj dokotora Vladimira Peruničića kojeg su članovi porodice njegove pacijentinje propisno izbubetali, valjda nezadovoljni njegovim radom. To koliko smo stručni da sudimo o radu bilo koga, pa i konorarnog hirurga, valjda ne treba elaborirati. Bitno je da mi naše nezadovoljstvo iskalimo fizički i gotovo uvijek na slabijem od nas. Takvi smo postali ljudi.

Foto:Ilustracija

Kad se svi ljudski nesporazumi rješavaju nasiljem onda društvo gubi taj epitet. Više se ni ne možemo nazvati društvom, više neartikulisanom skupinom koja naseljava određeni prostor i koja samo silu priznaje kao argument. Jer drugi argumenti nemaju vrijednost.

Znanje je odavno izgubilo vrijednost. Ljudskost isto tako. Epiteti poput čojstva i junaštva u Crnoj Gori su zatrti. Filozofija crnogorskih principa života oličena u tim epitetima, nestala je onog trenutka kada smo kao društvo prihvatili kao normalno ponašanje ljudi koji su tukli doktora Peruničića. Šta god da je njegova krivica.

Pokušavaju ljekari, obraćanjem javnosti zahtjevima da im se prizna status službenog lica, da koliko toliko vrate sebi poljuljanu sigurnost. Pokušavaju da sebi vrate makar dio dostojanstva koje im se svakodnevno krnji našim fizičkim obračunima sa njima, našim ničim izazvanim sumnjama ne u njihovo znanje koliko u ljudskost i volju da svoj posao rade onako kako bi trebalo. A niko se od nas pri tom ne zapita da li svoj posao radi onako kako treba.

Jer da živimo u društvu u kojem se profesionalne djelatnosti obavljaju u skladu sa profesijom, niko ne bi sumnjao u ljekare. Ovako, znajući sebe i sumnjajući u sebe, sumnjamo u svakoga. I bijes, koji je najčešće bijes zbog nas samih, iskaljujemo na slabijima od nas. Jer da se udari na jačeg mi nemamo hrabrosti. Zato smo i tu gdje jesmo.

Zato, kad god nam se ne sviđa dijagnoza mi udarimo po doktoru. Mislimo da će time što smo nekom donijeli nesreću naša nesreća nestati. A neće. Samo će se još jasnije vidjeti. A nesrećni jesmo, jer sve  je manje onih koji vrijede a koji su voljni da ostanu i da nas liječe od naših bolesti. Čak i da im se prizna status službenog lica. Odlaze jer im je postalo jasno da je naša kolektivna dijagnoza izgleda neizlječiva.

A zdrav čovjek ima hiljadu želja a bolestan samo jednu. Isto je i sa društvom. Samo što i društvo treba da iskaže želju da se liječi a te želje kod nas nema. Mi ne želimo bolje u strahu od goreg a kad se ne želi bolje onda je normalno da se dešavaju gore stvari. Zato je i fizičko obračunavanje sa doktorima postalo normalno. Normalno, kao pojavna manifestacija naše bolesti.