“Rodila sam ga u trideset trećoj i bila najsrećnija žena na svijetu. Poslije sedam godina iščekivanja i liječenja, od Cetinja i dr Mića Vukića pa do Zagreba i dr Asima Kurjaka, uspjelo je. Pokojni Milan nas je držao kao malo vode na dlanu, a onda je došao rat. Nekako smo uspjeli da u jednom od letova pod obezbjeđenjem snaga UN, sa butmirskog aerodroma odemo u Švedsku. O Milanu se ni danas ne zna ništa”, sjeća se Svetlana S.

Prije 17 godina sagovornica Pobjede vraća se sa sinom u Sarajevo. Zapošljava se odmah u jednu od tamošnjih bolnica i ubrzo postaje glavna medicinska sestra na odjeljenju neurohirurgije.

Nikša joj je sve na svijetu, a onda se u njihov život pojavljuje Sead I., ortoped, koji je neodoljivo podsjećao na njenog Milana. Čovjek za kojeg je mislila da “ni mrava ne bi zgazio“ brinuo je posebno o Nikši.

“A, onda, sjećam se, bilo je vrijeme ramazanskog posta i Sead mi je, potpuno nenadano, postavio uslov: ili da ja i Nikša primimo islam, ili razlaz. Bila sam zapanjena. To nije bio onaj čovjek. Od izraza njegovog lica sva sam pretrnula iz gologa straha. Otišao je, ali sam toga trenutka, a da nijesam bila svjesna, izgubila i sina. Postao je ćudljiv, potpuno zatvoren i nepovjerljiv. Tješila sam se mišlju da su to “one“ kritične godine”, kaže ona.

Ali tek kad ga je bespovratno izgubila Svetlana je počela da slaže kockice tragičnog mozaika. Sjetila se Nikšinih čestih odlazaka u Hadžiće i pretraživanja društvenih mreža sa sadržajima koji su se odnosili na islamske radikale poput Bajra Ikanovića i Nusreta Imamovića. Imao je kontakte i sa izvjesnom Magdalenom Arapović, bivšom katolikinjom koja je primila islam, kao i sa Mirjanom Pavlović, iz Beograda.

Riječ je, inače, o ženi Gorana Pavlovića, jednog od najradikalnijih vjerskih konvertita, koji je sa cijelom porodicom, računajući i maloljetnu kćerku Nevenu, završio na nekom od sirijskih ratišta. Preturajući po Nikšinoj “zaostavštini“ naišla je Svetlana i na ime Marka Nikolića, a o kome se radi, saznala je slučajno.

“Prije nešto više od mjesec dana, bila sam u posjeti rodbini u okolini Nikšića i pročitala u Pobjedi tekst o balkanskim džihadistima. U tom tekstu se pominje i Nikolić i shvatila sam da je to isti čovjek čije sam ime našla u jednom od Nikšinih notesa. Naišla sam i na Pavloviće i na još neka od imena i prezimena ljudi i žena sa kojima je moj sin očigledno imao nekakve kontakte. I sama sam pokušala da nekoga od njih kontaktiram, ali na moju nesreću nijesam uspjela. A samo sam htjela da saznam bilo što o mome dječaku. Da saznam makar je li živ. Bez obzira što znam da sam ga zauvijek izgubila”, kazala je tiho.

Zatim je Svetlana jezivo kriknula. Zaplakala je, valjda. Užasavajuće bolno, a bez ijedne suze…

Tokom gotovo četvorogodišnjeg istraživanja i brojnih razgovora sa osobama veoma upućenim u tokove unutar radikalnih islamističkih grupacija od Tuzle, Sarajeva, Tutina, Novog Pazara, Plava, Rožaja, Kukeša, Prištine pa do Kačanika moglo se u zemljama Zapadnog Balkana identifikovati dvadesetak takozvanih vjerskih konvertita, odnosno hrišćana koji su primili muslimansku vjeru i otišli na ratišta Sirije i Iraka.

Najviše ih je iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Kosova i Makedonije.

U Crnoj Gori, međutim, nije zabilježen ni jedan slučaj islamizacije pa, prema istraživanjima Pobjede, čak ni pokušaja ponuda da se promijeni vjera za nekih pet do 10 hiljada dolara “nagrade“ za sljedbeništvo na Alahovom putu.