Međutim, ni od jedne od četiri osobe od kojih je bilo moguće uzeti organe koji su mogli značiti spas, zdravlje i život mnogo više ljudi, oni nijesu uzeti. Jednostavno, ni u jednom slučaju članovi porodice svake od ovih osoba nijesu željeli da daju svoj pristanak da se započne proces kadaveričnih transplantacija. Time su oni kojima bi presađivanje organa sa kadaveričnog donora značilo novi život osuđeni da čekaju na drugu šansu, koja na ovim našim prostorima rijetko kada dođe.

Transplantacije se na Balkanu u najvećem broju slučajeva vrše sa živih donora, i to najčešće najbližih srodnika. Ali se od živog donora može uzeti, uz njegovu žrtvu i pristanak, samo paran organ. Srce Vam niko ne može dati, iako to često oni čijim najbližim je ono potrebno i žele da učine. Takvim načinom transplantacija tapka se u mjestu i životi koji se mogu spasiti, gube.

Kada pitate ljude zašto ne bi dozvolili uzimanje organa sa kadaveričnog donora najčešće pominju Boga, religiju, skrnavljenje tijela njihovog člana porodice koje nije u skladu sa vjerskim načelima religije kojoj pripadaju i tako dalje i tako dalje… Slični su bili razlozi i objašnjenja porodica koje nijesu dozvolile uzimanje organa sa ove pomenute četiri osobe. I naravno, tuga koja obuzme svakog ko se suoči sa gubitkom najbližeg pa nije u stanju da, u trenucima kada je svaki trenutak bitan, racionalno razmišlja.

Međutim, Bog ne stoji na putu transplantacijama. Kada se zagrebe suština vjerskih učenja svih velikih religija naći će se mnoštvo zajedničkih poruka. Jedna od tih zajedničkih poruka jeste da vjera podržava transplantaciju organa i uzimanje organa sa kadaveričnih donora. I to svaka vjera.

Pravoslavna Crkva prihvata darivanje organa, krvi i tkiva ukoliko oni pomažu poboljšanju zdravlja i sprečavanju bolesti. Na svom Saboru 2005. godine Srpska pravoslavna crkva je blagoslovila i pozvala vjernike da zavještaju organe. Srpska pravoslavna crkva se među prvima od svih pravoslavnih crkava pozitivno izjasnila po pitanju kadaveričnih transplantacija.

Katolička crkva je odavno podržala zavještanje organa uz stav da je darivanje organa izraz plemenitosti, ljubavi i žrtvovanja. Papa Jovan Pavle II iznio je stav kojeg se crkva koju je vodio pridržava. „Oni koji vjeruju u Isusa Hrista koji je žrtvovao svoj život za sve nas, moraju prihvatiti potrebu za raspolaganjem organima za presađivanje kao izazov svojoj plemenitosti i bratskoj ljubavi.“

I Islam kao vjera podržava doniranje organa i to je kao stav u Islamu usvojeno i prije hrišćanskih crkava. Od 1983. godine doniranje organa  je dozvoljeno radi spašavanja života. Organi umrlog ove vjerske pripadnosti moraju biti presađeni odmah. Poštovati mrtvog i koristiti živom!-stav je Islama po ovom pitanju.

I u judaizmu spašavanje života ima prednost pred zaštitom svetosti mrtvog tijela. Ukoliko je neko u prilici da daruje svoj organ kako bi spasio život drugog čovjeka, obavezan je da to učini, vjeruju jevreji.

Dakle, na putu ka kadaveričnim transplantacijama ne stoji Bog već naše neznanje, neukost i manjak onog što sve religije propagiraju, čovjekoljublja. I dok se u većini zemalja Evrope vjerski poglavari aktivno uključuju u podršku doniranju organa crnogorski ćute, a ne bi trebalo.