Njegov tekt prenosimo u cjelosti:

Nijesam planirao da pišem o ovome, ali uzelo je maha i otvorilo jednu sasvim drugu dimenziju, daleko dublju, opasnu po ovu zemlju. Sa sat kule u glavnom crnogorskom gradu, tokom njenog obnavljanja koje sprovodi turska agencija TIKA, uklonjen je krst sa vrha, koji će, nakon pojedinih reakcija, kažu, biti vraćen. To su kazali i nakon što je isto ovako, tokom preuređenja kliničkog centra, isto u izvedbi turske TIKE, nestao bakrorez Kosovke djevojke, pa je isto rečeno da će biti vraćen, što se, do danas, nije dogodilo.

Gradske vlasti su, brže bolje, kazale, a poslušni i atlantistički mediji preuzeli, u duhu neviđene inferiornosti, da je riječ o „pokazivaču strana svijeta“. U toj kontsrukciji, u toj sitnoj jezičkoj - i ne samo jezičkoj – prevari, krije se sav ponor u koji smo upali, u te tri riječi staju sve tri decenije našeg mraka, ali i mnogo duže, u tom „pokazivaču strana svijeta“ leži najvjerodostojniji pokazivač kuda ide ova zemlja, kojom stranom svijeta, ali, i, mnogo šire, Balkan. I dalje.

Iako se zna istoriska činjenica da je krst na Sat kuli - koju je izgradio hadži-Mehmedpaša Osmanagić - poboden koncem 19. vijeka, kao simbol oslobođenja od Turaka, iako se djelimično zna i da ga je postavio „izvjesni pop Radović“, iako je sve to opštepoznato i na dohvat ruke, krst naprasno postaje „pokazivač strana svijeta“, krst nestaje. Ne, dakle, samo fizički, već i – simbolički. I to je ključno u pozadini ove cijele medijske, a zapravo znatno šire, opasne igre.

Prije četiri godine (gle slučaja: na dan NATO saveza), kada je Islamska zajednica otvoreno zahtijevala da se krst ukloni sa Sat kule – tvrdeći da se „nigdje u svijetu ne mogu vidjeti sahat kule sa bilo kojim vjerskim obilježjem - stoga je podgorička, na kojoj postoji gvozdeni krst izuzetak”  (glavni imam za Podgoricu i Nikšić Džemo Redžematović) – dakle tada, nije bilo riječi o “pokazivaču strana svijeta“, tada, dok je uklanjanje još bilo u planu, to je bio – krst. Kada je, sada, sklonjen, postao je „pokazivač strana svijeta“. Tako je najlakše da se proguta Zlo: nije ni bilo krsta, pa, kada ga već nije ni bilo, zašto bi ikome smetalo uklanjenje. Toga. Mudro je Zlo, zna: Simboli su veoma važni i treba ih ukloniti, kad-tad. Ako se krst i vrati, a morao bi, sada znamo šta je bio cilj, šta je plan za budućnost.Sjetite se samo: i sa Lovćena je – mauzolejom; po diktatu spolja – uklonjena crkva, krst.

Zamislite da svijet krene u totalni revizionizam! U potpuno prebiranje po naslagama istorije. Ne bi bilo kraja prekrajanjima granica i država, imena i građevina, vraćanja i grabeži, pojeli bi se međusobno, ne bi ostao ni kamen na kamenu. Zamislite da sada, recimo, neko na minarete prelijepe Aja Sofije, nekadašnjeg bisera Vizantije i pravoslavlja, pobode krstove, u želji da je vrati u pređašnje stanje, u stanje nakon otomanskog osvajanja 1453. godine. Zamislite samo dokle bi to vodilo, gdje bi nas to dovelo, da zađemo tako duboko u istoriju, stotine i stotine godina unazad, hiljade godina unatrag. Istorija se stvara sada i odmah, a ne nakon stotina godina, prebirajući po njoj pincetom.

Da završim onim najvažnijim: Crna Gora je - ali i region - dugoročno, suočena sa dva velika državna i društvena problema, koji prijete da je unište, skupa sa njenom „vječnošću“; dva izazova koji su daleko opasniji od ovih jadnika i mafijaša, anti-crnogorskih marioneta na crnogorskoj vlasti, koji im, sramotno i tužno, služe. To su atlantizami neoosmanizam. To dvoje - sa centrima u Vašingtonu i Ankari (sa svojim tikama i en-di-aj-evima) – se, direktno i indirektno, hrane, nadopunjuju, sa samo jednim ciljem: otrgnuti Crnu Goru od njenih tradicionalnih veza -dominantno Beograda i Moskve (dok se ostali ovdje sve jače vežu sa „svojima“ u istambulima, tiranama, rimovima)- raskinuti ih, rastočiti, uništiti, i stvoriti zemlju bez uporišta, bez identiteta, bez korijena, bez kompasa, bez „pokazivača strana svijeta“, bez krsta, bez duše, bez slobode.

I ovo, za sam kraj - nijesu li ovi tužni ljudi, slučajno i podsvjesno, zapravo dali najbolju definiciju krsta, ikada: „pokazivač strana svijeta“.

Kompas.

Autor :Marko Milačić, lider političke organizacije Otpor beznađu i osnivač Pokreta za neutralnost Crne Gore