BERLIN - Dječak iz Sjeverne Koreje je bio miran i tih, nije upadao u oči. Njemački jezik mu baš nije ležao. Najčešće su ga viđali obučenog u trenerku marke Najke. Drugim učenicima on se činio prilično čudnim. Njegovo ime je za sve u školi bilo Un Pak, službeno se predstavljao kao sin jednog sjevernokorejskog diplomate zaposlenog u ambasadi.
U elitnu švajcarsku školu Liebfeld Steinholcl u blizini Berna on je došao 1997. godine i krenuo je u šesti razred. Žoao Mikaelo je s njim išao zajedno u razred i bio je jedan od njegovih rijetkih školskih prijatelja. Jednog dana, tako je Mikaelo ispričao novinaru švajcarskog dnevnog lista “Tagesanzejger”, Un Pak mu je priznao svoju tajnu:
“Ja u stvari nisam sin ambasadora, ja sam sin predsjednika.” I da mu to dokaže, njegov mladi prijatelj mu je pokazao jednu fotografiju zajedno s tadašnjim sjevernokorejskim predsjednikom Kim Džong-Ilom.
Dvostruki identitet
Međutim, Mikaelo mu nije vjerovao, mislio je da se radi o pukom hvaljenju. U međuvremenu on se ipak uvjerio da mu je drug govorio istinu: njegov tadašnji školski kolega je današnji sjevernokorejski diktator Kim Džong-Un. Službenih potvrda toga naravno sa sjevernokorejske strane nema. Ali dvoumljenja takođe gotovo da i nema: provjeravajući istinitost navoda, švajcarski list “Sontagscajtung” naručio je 2012. godine od antropologa Raula Perota da uporedi te fotografije s aktealnim slikama predsjednika Sjeverne Koreje. Rezultat: 95-postotna podudarnost.
“Za mene”, kazao je antropolog, “tu nema sumnje: učenik Un Pak je u stvari Kim Džong-Un.”
U švajcarskoj školi on je ostao do 2001. godine, a potom je odjednom i bez traga nestao. Kada su prve priče o boravku mladog nasljednika na diktatorskom tronu Sjeverne Koreje u Švajcarskoj procurile u javnost, mnogi su se ponadali, da će se godine koje proveo na Zapadu ipak pozitivno odraziti na njegova demokratska uvjerenja.
Za sada se ništa od toga ne vidi: Kim Džong- Un doduše voli zabavne parkove poput Diznilanda, još puno više on međutim voli moć. I nju želi da sačuva - po svaku cijenu.
Demokratija - ne hvala!
“Sinovi diktatora”, kaže politolog Ginter Mejer, “ne dolaze na Zapad kako bi se naučili demokratiji”. Radi se o tome da oni nauče način života na Zapadu, kao i da dobiju dobro obrazovanje. Po završetku škole oni se vraćaju u stare strukture. “Oni su dio sistema moći od kojeg ne mogu da pobjegnu.” Ko popusti demokratskim tendencijama i preuzme taj sistem vrijednosti ugrožava ne samo svoj udio u moći, već i čitav svoj klan”, kaže Mejer.
Pritom Kim Džong-Un nije usamljen primjer. I sirijski diktator Bašar al-Asad je dio svoje mladosti proveo u inostranstvu - godinu i po dana on je studirao medicinu u Londonu. Kada je preuzeo vlast u Damasku, posmatrači su izražavali nadu u njegovu otvorenost prema reformama.
“Na njega se gledalo kao na liberalnog vladara koji će promovisati demokratiju”, prisjeća se politolog Mejer.
“Ali on je vrlo brzo shvatio da, zbog odnosa moći unutar njegovog klana s jedne strane, kao i zbog pritiska od strane tajnih službi sa druge, on ne može da izađe izvan postojećih struktura sem da ugrozi i sebe i čitav klan Asada.”
I tako je na kraju Bašar nastavio da sprovodi autoritarnu politiku svog oca Hafiza.
Privreda ima korist
Nada da bi uz pomoć obrazovanja sinova diktatora na elitnim zapadnim školama moglo doći do neke vrste izvoza demokratije dosada se nije obistinila. Tako je primjera radi Saif al-Islam Gadafi, sin bivšeg libijskog diktatora Moamera Gadafija, na uglednoj školi London Skul of Ekonomiks obranio doktorsku disertaciju sa naslovom:
“Uloga civilnog društva u demokratizaciji globalnih institucija.”
To zvuči vrlo obećavajuće. Ali kada se u Libiji radilo o obrani moći njegovog oca i klana Gadafi, Saif al-Islam je zaboravio sva demokratska načela i posegao je za oružjem. Nakon svrgavanja Gadafija s vlasti u Libiji i pobjede pobunjenika 2011. godine, “Mač islama” - kako glasi prevod njegova imena - sjedi u zatvoru.
Glavni tužioc Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu traži njegovo izručenje - zbog sumnje da je činio ratne zločine. Školovanje mladih diktatora na Zapadu ipak ne prolazi sasvim bez traga. Po mišljenju politologa Gintera Mejera, to je dobro za privrednu saradnju.
“Tu se uspostavljaju veze i poznanstva, a od toga onda svi profitiraju. To je vrlo dobro i za njemačku privredu, prije svega kada se radi o podjeli poslova i sklapanju novih ugovora.”
(Izvfor:Dnevne novine)
