Bill Klinton nedavno je objavio podsticajan predlog, pet ideja za popravak svijeta. Uvidjevši šta se dešava sa planetom i koliko nam je vremena ostalo, Klinton predlaže tehnologiju, zelenu energiju, zdravlje za sve, jednakost i pravdu, kao ideje oko kojih bi se valjalo potruditi i ujediniti. Uz dužno poštovanje prema bivšem američkom predsjedniku, i uz neizmjerni respekt skromno primjećujemo da su navedene ideje nedovoljne, ili bar nedovoljno efikasne, pa proglašavamo nove, ali ovaj put prave, djelotvorne predloge.
Dakle, evo kako popraviti svijet:
Pod jedan, ukinuti patriotizam. Kao prvo, domovina je apstraktna kategorija, a pošto smo sigurni da, negdje duboko u sebi, ne volite minimalističko, kubističko, linearno i svako drugo apstraktno slikarstvo, šta se onda koji klinac razbacujete s tom ljubavi prema apstrakciji zvanoj domovina, otadžbina, država, teritorija, nacija? Mi te pizdarije ne znamo da volimo bez kataklizmičkih kontraindikacija po okolinu i društveno-političke prilike. Ljubav prema sopstvenoj državi automatski podrazumijeva ekstremnu neljubav prema svim tuđimdržavama. Čim se neko počne busati kako voli svoju zemlju, znajte da ćete uskoro imati situaciju. Što bi moja (tvoja, vaša, naša…) domovina bila preča od drugih, tuđih apstrakcija?
Kao drugo, domovina je obični glupi prostor za življenje. Stvarno mislite da nebi voljeli Švajcarsku, Kamerun, Srbiju ili Albaniju, samo da je ona uvažena tečnost bogata bjelančevinama, od koje ste nastali, štrcnula tamo, a ne ovdje? Kada bismo podjednako voljeli tuđe, kao i svoje, patriotizam bi nesta , nacionalizam i ostale džiberske radosti, što znači da bi nestalo 90 posto zla na ovoj planeti.
Pod dva, ukinuti ponos. Od svih glupih mana kojima se hvali čovječanstvo, ponos je u samom vrhu po intenzitetu gluposti. Šta znači biti ponosan na nekoga? Kad ste ponosni na sportske uspjehe svog djeteta, to obično podrazumijeva da je nečije drugo mladunče ljuto proplakalo. I vi to sad slavite.
A nenadjebiva glupost, glupost nad glupostima, to je ono kada smo ponosni na samog sebe. Zbog nečega. Kud ćeš gore od toga? Jedino na šta bi normalan čovjek mogao biti ponosan je – uspješno eliminisanje ponosa iz svog psihološkog i vrijednosnog sastava.
Pod tri, ukinuti takmičarski duh. Već čujemo prigovor – pa kako bi se odvijala svjetska prvenstva, ili na šta bi ličili fudbalski mečevi, ili gdje bi nestala tržišna utakmica, kada ne bi bilo takmičarskog duha. Kažete da ne bi bilo golova? Da, tačno je da su golovi aktuelno mjerilo pobjede, ali mi ovim predlogom ukidamo srž problema, tu blesavu i nepotrebnu pobjedu, taj kulturološki i tehnološki višak jedne bolesne civilizacije. Ukidamo pobjedu zato što trijumf jednih obavezno znači poraz drugih, a poraz u našoj kulturi uvijek vuče nesreću, patnju, bol... Kada pobjediš drugog, ti zapravo slaviš njegovu tugu, nepodnošljivu traumu, što je već pokazano na primjeru vašeg i tuđeg djeteta. Pogledajte, uostalom, šta se dešava kada jedna strana postigne taj nesretni gol. Pola ih je palo na koljena, čupa kose, nariče i proklinje sudbinu, a druga polovina slavi baš taj njihov očaj. I zar nam je to 21. vijek? Jesmo li dotle dostigli u evoluciji?
Pod četiri, proglasiti moratorijum na pobjednički mentalitet. Ovaj četvrti, logična je posledica trećeg predloga. Ukinemo li takmičarski duh, nestaje i pobjednički mentalitet. To su dva drkadžijska patrijarhalna zla. Šta imaš pobjeđivati? Ako ti je već stalo do trijumfa, pobijedi ajvana u sebi. Biti bolji od jučerašnjeg sebe to je jedino takmičenje i jedina pobjeda koja ima smisla. Respekt do neba za tu ideju. A ako vam je nezamisliv svijet bez boksa, ili bez K1, onog krvavog ubistva u kavezu pred razjarenom gomilom, da, dobro ste shvatili, s moratorijumom na pobjednički mentalitet te bi blagodeti civilizacije, nažalost, nestale. Jbg, izgleda da nema idealnih ideja.
Pod pet, ukinuti brzinu kao dominantni princip razvoja i postojanja... Gdje vi, ustvari, žurite? Život nam prolazi u znaku brzine. Nisu nam dovoljni automobili koji idu 220 na sat, nego svaka nova generacija pomjera tu granicu, iako se na 150 svi raspadaju. Kompjuteri se smatraju zastarjelim, tj. sporim, kada u roku od pet sekundi ne mogu odgovoriti na vaše naredbe. A mobilni telefoni, koji su do juče reagovali na glasovne komande, uskoro će raditi na pogled, a iza toga, na misao. Samo u sebi kažeš “zovi djecu” i on je već pozvao dotične slučajeve.
Zbog brzine nastaju autoputevi. On bezobzirno razara prirodu, uništava životinjske tranzite i staništa, zauvijek satire biljne entitete, mijenja strukture planina i tokove rijeka (doduše, za ovo nam ne treba baš autoput, imamo mi u tu svrhu nacionalne lidere)… Kuda god prođe magistrala sa šest traka, tu sve ostane uništeno. I ko smo mi da zauvijek presiječemo prolaz vukovima, medvjedima, srnama, lisicama? Koga smo pitali za dozvolu? Pri čemu ne mislimo na Vijeće ministara, urbanistički zavod, nego na neke više instance.
Pod šest, ukinuti Vijeće ministara, kao i sve parlamentarne podkomisije , vijeća za međunarodnu saradnju i unapređenje iste. Služi li to ičemu? Ne služi? Pa ukidaj onda, bez njih će ovaj svijet biti radikalno bolji.(Ozren Kebo)
(Izvor:Byka)
