Podaci MONSTAT-a pokazuju da je prošle godine u Crnoj Gori sklopljen 3.431 brak, dok je razvedeno 796. Prema statistici, dakle, na svaka četiri sklopljena braka dođe jedan razvod.

Advokatica Sandra Bulatović za Pobjedu pojašnjava da na trajanje brakorazvodnog postupka utiču neočekivane okolnosti kao što su metoda rada sudećeg sudije, složenost dokaznog postupka, ali i to da li se bračni drugovi razvode sporazumno, kao i da li imaju zajedničku maloljetnu djecu ili ne.

“U slučaju da se bračni drugovi razvode sporazumno, a nemaju zajedničku djecu, do okončanja postupka može doći u relativno kraćem vremenskom roku (pola godine i manje). Kada su stranke u lošim međusobnim odnosima, brakorazvodna parnica traje duže. Nekada stranka koja ne želi da dođe do razvoda braka pokušava da odugovlači postupak nedolaskom na ročišta, izbjegavanjem da primi poziv za suđenje. No, po sadašnjim pravnim propisima, nijedna stranka ne može natjerati drugu da ostane u braku koji ne želi, odnosno ne može spriječiti razvod braka”, objašnjava Bulatović.

Prema njenim riječima, brakorazvodne parnice traju znatno kraće nego u nekim prošlim vremenima, jer sud ne raspravlja o samim razlozima za razvod.

“Da bi se brak razveo, dovoljan je podatak da je došlo do ozbiljno i trajno poremećenih odnosa između supružnika. S druge strane, kada sud ne odlučuje samo o razvodu braka, već i o povjeravanju zajedničke djece i njihovom izdržavanju, dužan je da traži mišljenje od centara za socijalni rad o tome kojem roditelju će djeca biti povjerena na staranje, te o kontaktu drugog roditelja sa djecom”, objašnjava ona.

Bulatović navodi da se zajednička imovina bračnih drugova (imovina koju su stekli radom u toku trajanja zajednice) može dijeliti u toku trajanja braka ili po prestanku braka u posebnom postupku (što je najčešći slučaj).

“Ako ne postoji sporazum, imovina bračnih drugova se dijeli na jednake djelove. U slučaju da jedna strana smatra da je više doprinijela u sticanju zajedničke imovine, ima pravo da zahtijeva više od polovine zajedničke imovine. U tom slučaju ta stranka ima obavezu da dokaže da je njen doprinos očigledno i značajno veći od doprinosa druge strane. S obzirom da sud kod podjele imovine bračnih drugova mora utvrditi da li je ta imovina zajednička ili posebna, zatim zajedničku imovinu podijeliti na jednake djelove, eventualno utvrditi veći doprinos jednog od bračnih drugova, ovaj postupak često traje dugo. Nekad čak pet ili više godina”, istakla je Bulatović.

Kada se imovina dijeli na bivše supružnike, zakon kaže da djeca nemaju pravo da traže udio.

“Ipak, zakonom je određeno da su roditelji dužni da izdržavaju djecu. Roditelj koji vrši roditeljsko pravo, kod kojeg djeca žive, izdržavanje ostvaruje kroz obezbjeđivanje smještaja, hrane i ostalog. Roditelj kod kojeg dijete ne živi, izdržavanje daje u novcu, u iznosu koji je određen u brakorazvodnoj presudi, odnosno u presudi o vršenju roditeljskog prava kod vanbračnih drugova, ako ne postoji sporazum”, pojašnjava ona.

Stranke, u brakorazvodnim parnicama, kako ističe, nerijetko i pored upozorenja suda da se u toku postupka usmjere samo na predmet spora, ne mogu se suzdržati od iznošenja “prljavog veša”.

“Dešava se da je motiv za duga suđenja pokretanje više različitih sudskih postupaka, traženje većih materijalnih dobara, pa čak i zahtjev za vršenje roditeljskog prava, bude motivisan nekom vrstom osvete partneru. Stranke nerijetko kažu: “Ko je ona? Da nije bila sa mnom ne bi ništa imala, a sad će da se razvodi. E pa, ništa joj neću dati…” ili “Sa njim sam sve ove godine. Radila sam, stvarala, da bi sada druga uživala i putovala, a ja ostajem bez ičega”. Iako ovakvi i slični stavovi dovode do trajnog narušavanja odnosa, kako između bivših partnera, tako i roditelja i djece i dovode do poskupljenja postupka čini mi se, ipak, da su inat i ego često veći od razuma”, objašnjava Bulatović.

Pobjeda