Otići iz ratnog ludila početkom devedesetih i život početi u Norveškoj, zemlji koja se danas ubraja među najbogatije države svijeta, nije bio samo potvrda u kakvom smo sistemu živjeli, već i izazov za promjene starih navika i uklapanje u nov stil života.
Nenad Racković, koji se sa 22 godine uputio prema zemljama sjeverne Evrope kako bi izbjegao posljedice rata, ali i mogućnost da i sam postane učesnik ružnih dešavanja, u razgovoru za Dnevne novine priča koliko mu je tada bilo teško da prihvati navike Norvežana sa kojima se i sam tada suočio prvi put u životu.
“Vjerovali ili ne, imao sam ogromnih problema da se naviknem na, iz ove perspektive posmatrano, elementarne stvari. Recimo, da ‘uhvatim’ javni prevoz na vrijeme. Vi se sjećate našeg javnog prevoza. Imali smo tada nekoliko linija u gradu, autobuse koji su bili toliko stari, ali i neredovni. Satima se čekao prevoz”, prisjeća se Racković.
Kaže i kako se jednom prilikom u Oslu bukvalno svađao sa vozačima automobila koji su mu kao pješaku davali prvenstvo prolaza, preganjajući se sa njima hoće li on ipak propustiti njih.
“Vi znate da se i dan-danas u Podgorici suočavamo svakodnevno sa situacijom da vas vozači nerijetko ne puste na pješačkom prelazu kad je uključeno zeleno svijetlo za pješake”, rekao je Racković.
Probleme koje je imao u Oslu sa javnim prevozom najbolje, kako je rekao, oslikava “hvatanje” sa metroom.
“Oslo je najmanji grad u Evropi koji ima metro. Dešavalo se da je polazak, recimo, voza prema nekom od susjednih gradova u 11 sati i tri minuta. Ja dođem na stanicu dva minuta kasnije, očekujući gužvu na peronu, nervozne putnike koji psuju, ali zatičem u stvari prazan peron. U jednom trenutku mi nije bilo ništa jasno, dok nijesam shvatio da je voz stigao na vrijeme i da sam zakasnio”, kaže sagovornik Dnevnih novina i dodaje da mu je smiješno bilo to što je metro bio baš u 11 i tri minuta.
Međutim, takva greška mu se, kako je rekao, nikad više nije ponovila jer je odmah naučio lekciju.
“Dok sam se navikavao na sređen život, od porodice sam dobijao informacije da je ovdje stanje loše, da je inflacija uništavala standard, da plate kasne i ljudi nemaju od čega da žive i plate režije. Gore je to nezamislivo. Kao što mi je bilo nezamislivo da su se u mom gradu stvarali redovi za hljeb, mlijeko, da ste imali restrikcije struje”, pričao je Racković.
Sociolog Srđan Vukadinović je mišljenja da su naši ljudi zbog boljeg kvaliteta života spremni na mnoga odvikavanja od navika koje su stekli u Crnoj Gori. “Treba imati na umu da kada se ode u drugi ambijent koji je pravno uređen neminovno je da vas to uvodi u poštovanje nekih normi i pravila koja su tamo bitna. Kada ljudi iz Crne Gore odu u druge, sređenije zemlje, oni shvate da tamo nema ni brastveničkih ni kumovskih ni prijateljskih veza, nego isključivo određena pravna norma za koju postoji nagrada i za koju postoji sankcija. Naravno, oni znaju da ukoliko bi kršili tu normu i ukoliko joj se suprostave slijedi sankcija, a nijesu spremni da rizikuju da izgube dobar život”, objašnjava Vukadnović. On navodi primjer crnogorskog nepisanog pravila.
“Kada pođete u neki veći zapadnoevropski grad, nećete u popodnevnim časovima na glavnim ulicama vidjeti nikoga, za razliku od Podgorice gdje su ulice i kafići u njima puni ljudi. Tamo se posao gubi veoma lako pa ljudi jednostavno neće zbog nemarnosti da rizikuju dobar život”, kazao je Vukadinović.
(Izvor:Dnevne novine)
