"Kao svjedočanstvo svoje bogočovječanske ljubavi, Isus Hristos, savršeni Bog i savršeni Čovjek, ostavio nam je tajnu Svetog Pričešća tijelom i krvlju, raspetog i vaskrslog tijela svog. Ima li veće i savršenije ljubavi od te i takve samožrtvene Hristove ljubavi, kojom nas Bogočovjek hrani i priziva?! Milioni ljudi iz svih zemaljskih naroda i pokoljenja postali su i postaju članovi te Zajednice i pričasnici te i takve Bogočovječanske ljubavi širom svijeta. Samo Gospod znade koliko je bilo za vječni život i ljubav opredjeljenih duša i na ovim našim prostorima, od velikog cara Konstantina, pa i prije njega, od kad je ovdje odjeknula Božanska riječ i blaga Hristova vijest. Opipljivi svjedoci ovog Božijeg naroda, Crkve Božije od pradrevnih vremena, jesu drevne krstionice, drevni hramovi, obnavljani i podizani do najnovijih vremena, pa i brojne njihove ruševine", naveo je Amfilohije.

Dodaje da je sve to podizao kršteni narod Božiji, u slavu Božiju, za svoje i svoje djece spasenje i preobraženje, prosvećenje vječnom svjetlošću Božijom.

"Svojatanje svetinja od bilo koje vlasti ili vlastodržaca, naročito onih obezboženih, sekularizovanih, jedno je od bezumlja i bezakonja naših dana. Naslednici bogoubica i bratoubica, za koje ne postoje ni Bog ni duša ni vječno ljudsko dostojanstvo, koji se klanjaju zlatnom zemaljskom teletu i praznom bogatstvu, obogotvoruju kulturu bez kulta (=bogosluženja) koji je rađa. Željeli bi, posebno u našoj Crnoj Gori, da svojim neljudskim zakonima, podvrgnu svete hramove svome vlastoljublju i častoljublju, otimajući ih od Crkve Božije koja ih je iznjedrila i koja ih rađa. Naročito hramove iz vremena krštene Crne Gore kralja Nikole, odričući se svega onoga suštinskog što je krasilo tadašnju Crnu Goru: njene vjere pravoslavne, Krsta časnoga, njenog hrišćanskog morala, vjernosti vječnom ljudskom dostojanstvu. Ovi moderni idolopoklonici i idoloslužitelji kliču svojoj državi da je vječna, lišavajući je pritom i uništavajući u njoj sve ono što je činilo i čini istinski vječnom", kaže Amfilohije.

Zato kako dodaje svakog razumnog čovjeka raduje ovdašnja molitvena i crkvena probuđenost, koja je najdivniji ukras i najčudesniji božićni badnjak i hram današnje Crne Gore.

"Probudila se u narodu vjera i vjernost Božijoj istini i pravdi, vjera i vjernost Svetog Vasilija Ostroškog, Svetog Petra Cetinjskog, Prepodobnog Stefana Piperskog i Svetog Petra Drugog. Utamničen u paganski mauzolej, Lovćenski Tajnovidac se, sa raspetog i oskrnavljenog Lovćena, raduje svom duhovno probuđenom narodu, s jedne strane, a s druge strane, ponavlja svoju potresnu jadikovku: ”Crni dane, a crna sudbino! / O kukavno srpstvo ugašeno, Zla nadživjeh tvoja svakolika, A s najgorim hoću da se borim!”. U nadi, međutim, da će biti izveden iz tamnice i vraćen u svoju obnovljenu zadužbinu posvećenu Svetom Petru Prvom, on se tim, takođe, priprema da ponovo zapjeva radosnu božićnu pjesmu na Lovćenu: ”Slavio sam Božić u Vitlejem, / Slavio ga u Atonsku Goru, / Slavio ga u Sveto Kijevo, / Al je ova slava odvojila / Sa prostotom i sa veselošću…”"