Pismo ministra Šehovića prenosimo u cjelosti:

"Uvaženi roditelji,

Roditeljstvo je ispunjenost, zadovoljstvo, sreća, ali i najveći izazov i odgovornost. Roditelji i staratelji su oni koji oblikuju dijete, postavljaju mu osnove za budućnost u smislu izgradnje ličnosti, odnosa s drugim ljudima, te motiva za postignuće. Oni su „prvi učitelji svog djeteta“. Zbog toga što upućuju, poučavaju i usmjeravaju na vrijednosti.

To ih neminovno stavlja pred velika pitanja u vezi s time kako prave vrijednosti prenijeti mlađima te kako im na najbolji način omogućiti da se razvijaju. U ovom procesu važno je nasljeđe, još važniji uticaj sredine, ali presudna je njihova međusobna interakcija, čime se postiže puni razvoj djetetovih potencijala i sposobnosti.

Ključ emocionalne sigurnosti jeste u toplini doma, gdje su najmlađi okruženi, kako je prirodno i poželjno, velikom pažnjom. Oni su polazište i motiv svojim roditeljima i starateljima, u kojima imaju oslonac kome će se stalno vraćati i zbog koga će kasnije imati izgrađen osjećaj sigurnosti. Znaju i znaće da su voljeni i da su nekome prvi u životu.

Porodica stoga jeste primarni, ali istovremeno i uzan društveni okvir za razvoj djeteta. Upravo zato rano učenje i predškolsko vaspitanje obezbjeđuju aktivno učešće djeteta u zajednici sličnoj njemu. Osamostaljivanje, privikavanje na različite ambijente, rješavanje konflikata, igra u grupi... sve su to ključni razvojni faktori, koji bivaju na najbolji način usvojeni u predškolskim ustanovama.

Foto: Vlada Crne Gore

Nezamjenljive su pouke koje djeci poklanja rad i odrastanje u predškolskim ustanovama: kako da razumiju da su vani jednaki s ostalim drugarima; kako da prihvate da će u nečemu biti najbolji, a u nečemu ipak ne, te da je to potpuno u redu; kako da osnaže sebe tako što će naći način da iskažu svoj stav i kažu svoje mišljenje drugima. Dodatno, institucionalni pristup razvoju djeteta obezbjeđuje neophodan balans i ujednačen, stručan, strukturisan, ciljan, uzrasno primjeren pristup svim razvojnim segmentima: intelektualnoj, socijalnoj i emocionalnoj zrelosti.

Razumljiv je mogući zazor roditelja i djeteta od nove sredine za dijete. Ipak, ono će nekad morati izaći u svijet i svoje potrebe suočiti s istim takvim potrebama drugih ljudi. A ako ovakvu vrstu unutrašnjeg konflikta ne nauči da prevaziđe, javiće se problemi. Drugim riječima, za najmlađe nije uvijek najbolje ono što im je najugodnije. Svi, pa i mi odrasli, rastemo i unapređujemo se upravo izlaskom iz zone komfora. Jer, većini nas najugodnije je da, ni privatno ni poslovno, ne pravimo bilo kakve rizike. Najugodnije je da ne unosimo bilo kakvu promjenu u: ishranu, dnevnu rutinu, način života, izbor ljudi kojima smo okruženi. Najugodnije… ali ne i najbolje.

Dakle, zajedno treba da gradimo ličnosti koje spoljni svijet gledaju kao šansu. A to radimo od najmlađih dana tako što ćemo dijete, kroz njegov boravak u predškolskoj ustanovi, naučiti da novi ambijent nije uvijek prijetnja, već i prilika: da se ljepše igra, da se steknu prijatelji, da se nešto novo nauči.

Izgrađujmo ličnost djeteta zajedno, udruženi u ovoj plemenitoj misiji koja će biti podrška vama, roditeljima - da znate da ste podigli zrelu, zdravu i srećnu osobu. Time će biti obezbijeđena i sigurnost društva - da s ovako osnaženim i razvijenim ličnostima, usmjerenim na prave vrijednosti, može da računa na budućnost.

Neka je djeci srećan polazak u vrtić!"