Na operaciji na Univerzitetskoj klinici u Merilendu (u timu ljekara bio je i plastični hirurg porijeklom iz Srbije dr Branko Bojović), koja je trajala 36 sati i u kojoj je učestvovalo 150 ljekara i sestara, zamijenjeni su mu vilične kosti, zubi, jezik, nervi i mišići lica. Novo lice dobio je od donatora čiji su organi spasili još pet života toga dana.

Od nesreće koja se dogodila prilikom pucnjave u njegovoj kući, kada mu je uništena polovina lica, Ričard je 16 godina živio životom pustinjaka. U nesreći je ostao bez zuba, nosa i dijela jezika. Još uvijek je mogao da osjeti ukus, ali ne i mirise.

Svaki dan bio mu je noćna mora jer su ga vređali nepoznati ljudi kad god bi kročio kroz vrata, i dok se borio sa zavisnošću i razmišljao o samoubistvu.

Dok sam ličio na monstruma, i samo hodao ulicom, čudio sam se što se više ljudi nije sklanjalo u telefonske govornice ili što nijesu lomili vratove dok su buljili u mene - prisjeća se Noris.

Ričard Noris sada otpočinje novi život. Između ostalog, uzima onlajn časove u namjeri da stekne diplomu iz informacionih sistema, a razmišlja i o osnivanju fondacije koja bi pomogla u plaćanju svakodnevnih troškova budućim pacijentima koji se podvrgnu transplantaciji lica.

Pored toga, Ričard trenutno, zajedno sa fotoreporterom radi na knjizi o svom “putovanju”, koja će nositi naslov “Dva Ričardova lica”.

Imao je, zapravo, desetine operacija lica, ali su na kraju bile isrcprljene sve mogućnosti koje je pružala konvencionalna hirurgija, objašnjava dr Eduardo Rodrigez, koji ga je nekoliko puta operisao, i predvodio tim ljekara koji je izvršio transplantaciju lica, u kom je bio i dr Branko Bojović.

On napominje da je posebno bilo teško “namještanje” očnih kapaka i usana.

Ričard odlazi svakodnevno na vizuelnu kontrolu kod ljekara i svjestan je da postoji rizik od odbacivanja organa.

- Svaki dan se probudim sa strahom: da li je to današnji dan? Dan kada ću ući u stanje odbacivanja, i da će biti tako loše da tu ljekari više ništa neće moći da urade - kaže on.

U poslednjih 15 mjeseci prešao je dugačak put. Morao je ponovo da uči da jede i priča, i da se prilagođava svaki put kada bi otkrio novi izraz na svom licu.

Majka: Rekli smo mu da ga volimo takvog kakav je

Norisova majka Sandra sjeća se da joj je sin rekao da su šanse da preživi operaciju 50 prema 50 odsto.

- Pogledali smo ga, i rekli mu da ga volimo onakvog kakav je, ali da je u pitanju njegov život. On je želio to da uradi, i mi smo ga podržali u tome - kaže ona.

"Nemam krizu identiteta"

Potpuno se slaže sa doktorima koji odbacuju ustaljeno vjerovanje da se pacijenti kojima je presađeno lice suočavaju sa krizom identiteta. Njega više brine kada će moći ponovo da se pojavi u javnosti.

Međutim, najviše od svega ostaje da visi u vazduhu pitanje: čak i sa imuno-supresantima, ljekari kažu da ne znaju koliko će transplantacija trajati.

I dalje ostaje otvorena mogućnost da dođe do “popravke” ili ponovne transplantacije.

(Izvor:Blic)