Pobjeda: Kome trebaju vjersko-politički „slučajevi“ u Rožajama
Rožaje

Vehabije i Sandžak

Pobjeda: Kome trebaju vjersko-politički „slučajevi“ u Rožajama

Priča stara barem petnaestak godina, a nastala po rožajskim ispostavama crnogorskih medijsko-političkih budžaka, aktuelizovana je ( i) nedavno: ponovo su se u ovdašnju svakodnevicu uselile vehabije, najtvrđi sljedbenici Alaha i tumači Kurana; u javnosti, inače, predstavljani kao vjerski ekstremisti i prijeteći fanatici od kojih zazire cio svijet, a nekmoli varoš ispod Hajle. Posredstvom jednog podgoričkog, a potom i dva beogradska medija, saznali smo, naime, da je prije nešto manje od dvije sedm

O čemu se radi? Predsjednik rožajske opštine Nusret Kalač potvrđuje da je prije nešto više od desetak dana, zbilja održan jedan od najimpresivnijih skupova – ali na Hajli, povodom manifestacije nazvane po toj planini, uz dodatak da su dobrodošli svi ljubitelji prirode, a pogotovo ljekovitog bilja. I došli su. Iz Srbije, Bosne, Njemačke, Italije i još nekih zemalja. Samo vehabija, lako prepoznatljivih po oblačenju i specifično oblikovanim bradama – nije bilo.

 

Bez spektakla

Kad sam pročitao informaciju u novinama koje i inače imaju vrlo specifičan odnos prema svim zbivanjima u ovoj opštini, bez obzira o čemu se radilo, provjerio sam iz više vrlo relevantnih izvora – da li je bilo kakvog vehabitskog skupa u posljednjih deset, petnaest, dvadeset, devedeset ili 180 dana na teritoriji opštine – i dobio odričan odgovor. Niti je bilo organizovanih skupova, niti su distribuirane bilo kakve vjerske, političke, nacionalističke ili neke druge poruke, niti je bilo ko u bilo kom pogledu ozbiljnije narušavao javni red i mir, naglašava Kalač.

Naravno, svi Rožajci znaju da ovdje ima sljedbenika vehabizma; znaju ko su ti ljudi, iz kojih familija, što rade i kako se ponašaju. I sve dok svoj način ispovijedanja vjere budu praktikovali ne ugrožavajući nikoga, biće poštovani u mjeri u kojoj lično i kolektivno i sami poštuju druge, posebno zajednicu u kojoj su, a samim tim i državu i njene institucije. Ako bude drugačije, promijeniće se i naš i institucionalni odnos prema njima, ali time se nećemo baviti ni ja, kao političar, ni vi kao novinar, nego nadležni državni organi. To je strašno važno, posebno zato što je u našoj zemlji sve više političara i novinara koji bi i da tuže, i da presuđuju, a nije mali broj ni onih koji bi rado bili i izvršioci kazni.

U takvoj atmosferi, nastavlja Pobjedin sagovornik, politizovanje i kriminalizovanje svega i svačega skoro da su postale prirodne pojave, pa su prekjuče prijetnja ovom društvu bili rožajski vehabisti, a juče i ja kao predsjednik opštine koji javno, jasno i glasno, i ne samo otkad sam na ovoj funkciji – zagovara što bolju i funkcionalniju prekograničnu saradnju, sa svim graničnim opštinama država iz okruženja, pa ako je moguće i šire. Ničeg novog niti spektakularnog nije bilo, niti je moglo biti ni na posljednjem skupu na kojem sam govorio o tim stvarima, zalažući se za slobodan protok ljudi, roba i kapitala; za efikasnije uklanjanje raznih, nepotrebnih administrativnih barijera i pojednostavljenje brojnih veoma komplikovanih procedura.

 

Biće (im) lakše

Uostalom, na tim osnovama utemeljena je i naša državna politika odnosa sa susjedima i zbilja ne znam u čemu su neki mediji i političari vidjeli moj grijeh, pita se Kalač. Takođe mi nije jasno- zašto neki krugovi u crnogorskom javnom životu periodično otvaraju neke, navodno životne teme koje sa realnim životom i stanjem u rožajskoj opštini nemaju baš nikakve veze. Prvo se „prijeti“ najezdama vehabija, kojih ovdje nema više nego u bilo kom kraju đe ima građana islamske vjeroispovijesti. Pa se onda potegne priča o sandžačkoj autonomiji, pa čak i samostalnoj republici; a sve to začinjeno potresnim socijalnim slikama o Rožajama kao najsiromašnijoj opštini i Rožajcima kao najsiromašnijim građanima Crne Gore.

Da ne bude zabune: u kriznim godinama teško se živi i na ovim prostorima, ali ništa teže nego u najvećem dijelu naše zemlje. Ovdje, takođe, ima i vjerskih fanatika, i nacionalista, i političkih i ideoloških ekstremista, ali ništa više nego u bilo kom kraju naše države. Napokon, i ovdje se marširalo i maršira se i lijevom i desnom, i udesno i ulijevo, ali ništa „desnije“ i ništa „ljevije“ nego u bilo kom kutku Crne Gore. Jasno mi je, objašnjava Kalač, da izborne poruke ovdašnjih građana u posljednjih petnaest godina mnogi pretendenti na lokalnu vlast nerado iščitavaju „u originalu“, ali neporeciva je činjenica da ogromna većina građana Rožaja iskreno i istrajno podržava temeljne principe ovakve politike.

I zato mi nije jasno – kako neke stranke i partije, odnosno njihova vođstva ne uvide u čemu je njihov problem i kako da ga riješe? Cjelokupna rožajska priča, i istorijski, i racionalno i emocionalno, vezana je isključivo za Crnu Goru i crnogorsku državu i nema tog Novog Pazara ili Sarajeva koji su ovdašnjem narodu bliži od Podgorice i Cetinja. Kad to shvate neki od ambicioznih političkih lidera, biće im lakše, zaključuje Kalač.