I kada se raspadne trojni savez nakon smrti viteškog kruga na Habzburškom prestolu, i kada Italija bude učestvovala u budućem velikom svjetskom ratu, naravno protiv svojih sadašnjih saveznika, onda ovaj Barski zaliv, do koga se lako stiže iz Brindizija, može da igra izuzetno neprijatnu ulogu za Austriju.

Za vrijeme srpskih previranja u proljeće 1909. godine, italijanski torpedni čamci su se odmah pojavili u zalivu kod Bara, što je austrijsku mornaricu i vojne vlasti na jugu Dalmacije učinilo prilično nervoznim. 

Moj prvi izlet je bio posjeta ruševinama u starom Baru, koji su Crnogorci zauzeli 1878. u jurišima i strašno razorili. Put vodi kroz predivne maslinjake, dok se odjednom na jednoj iznenadnoj krivini na putu pokazuje panorama, koja je po ljepoti nadmašila sve dosadašnje koje sam vidio u životu.

Ne možete zamisliti ništa slikovitije i romantičnije od ovoga grada u ruševinama, koji stoji kao zalijepljen na strmim uzvišenjima sa porušenim krovovima, zidovima i kulama, između kojih ponegdje proviruju stabla maslina ili smokava, dok su ostali dijelovi obrasli u bajkovite trnovite ruže. Ispod ovih ruševina nastao je novi crnogorski grad sa mnogim dućanima, u kome nema ništa zanimljivo osim šarolikog naroda, među kojim se nalaze Albanci, turski bjegunci, izbjeglice i strani avanturisti.

U jednoj tihoj krčmi čuo sam za nemire koji su izbili u Albaniji, i pošto sam imao mogućnost da dobijem dobre i pouzdane albanske vodiče, nisam htio da propustim tu priliku da obiđem i jedan dio Albanije, čijim sam ogromnim krševitim planinama mogao da se divim samo iz daljine, sa crnogorske teritorije.

Kada sam nakon dva dana u pratnji dva vodiča, Albanca i jednog prevodioca, Crnogorca, užasno strmim i krševitim stazama opet stigao do obale, odlučio sam se da se ne vraćam opet u Bar, jer je vrijeme prolazilo, nego da idemo poprijeko kroz brda preko Spiča, koji se tek od 1878. nalazi u sastavu Austrije i da odatle krenemo kopnenim putem ka Kotoru. Nisam se u suštini kajao zbog ovog plana, jer sam zahvaljujući tome putu vidio neobično romantične ruševine utvrđenja i predivan dio zemlje, koji je do sada bio potpuno nepoznat turistima. A kakvo sam šikaniranje doživio u ovom uglu, za koji vam se čini da je izvan svakog prometa.

Kad me je na crnogorskoj teritoriji odjednom presrela grupa crnogorskih žandarma, smatrao sam to razumljivim zbog ratnih prilika u pograničnoj oblasti na teritoriji Albanije, kao i to što su me ispitivali i tražili pasoš, pošto je i Crna Gora prisvojila ovu tekovinu kulture.

Ništa od svega, bilo je dovoljno nekoliko rečenica sa mojim prevodiocem i dat mi je pasoš. Viteški pozdrav i stvar je bila završena, iako su me ova gospoda zbog moje plave brade mogli smatrati austrijskim špijunom. Stvari su tekle potpuno drugačijim tokom kada sam stupio na tlo Austrije, gdje sam mislio da vlada civilizacija. Toga i sljedećeg dana moj prtljag je kontrolisan ne manje od deset puta, i pročitano je svako pismo koje se nalazilo u mojoj fascikli.

To je počelo u Spiču, gdje sam se odmarao popodne, a ja sam mislio da se radi samo o uobičajenim carinskim formalnostima na granici. Ali uskoro mi je postalo jasno. U ovom naoružanom dijelu Dalmacije, gdje stičete utisak da postoje samo žandarmi i vojnici, uhođenje špijuna je dostiglo tako bolestan nivo da se običnom turisti ogadi posjeta ovoj zemlji. Spič nije zapravo mjesto, nego predstavlja promenadu od Bara do Lastve, dok se mala tračica smještena u unutrašnjosti zaliva sa dobrim sidrištem naziva Sutomore. Bio je to izuzetno lijep, ali i vrlo naporan marš, koji sam proveo sa mojim čestitim Albancima, koji su neumorno nosili prtljag. Bili smo zbog toga radosni od sveg srca, kada smo konačno u kasno popodne ugledali kuće Lastve, gdje smo se na jednom mjestu okrijepili vinom, pošto smo do večeri htjeli da stignemo u Budvu. Ali napravio sam račun bez krčmara, ili bolje reći, bez austrijskih uhoda koje proganjaju špijune.

Izvor:DAN