Vlada je osnivanjem ovog Fonda odlučila da kada bude imala dovoljno sredstava nadoknadi neisplaćene zarade sličnim firmama koje su se ugasile.
Naime, na zahtjev bivših radnika a po izjavi bivšeg direktora Industrije Gornjih djelova obuće Milorada Rmandićaod 05.10.1983 do 12.07.2004 godine u vremenu od uvođenja ekonomskih sankcija 1992 godine prema SRJ, plate u ovom preduzeću zbog nedostatka sredstava isplaćivane su u visini 20% nižoj od propisanih opštom, odnosno granski kolektivnim ugovorom.
I otpremnine u visini od 1926 eura nijesu isplaćivane onim radnicima koji su zasnovali radni odnos na određeno vrijeme zbog nedostatka posla itd…
Elem, Fond rada se, zamislite, tek sada “sjetio” da zahtjeve radnika treba provjeriti a po mogućnosti i osporiti. Tako ih od proljeća ove godine pozivaju u manjim grupama, ispituju da li su i dalje pri stavu iz zahtjeva, hoće li odustati od njega?
A u stvari, neki od onih koji su već do sada “provozani” da dođu u Fond rada ovom priliko su željeli da ostanu anonimni, što mi poštujemo, kažu: (radnica sa šivaće radionice) “Otišla sam tamo misleći da su se smilovali da mi daju ono što sam zaradila i ništa više od toga, kad službenici umutili sa pitanjima, a Boga mi i sa nagovaranjima da odustanem od zahtjeva , ja sam to odbila…
Drugi bivši radnik iz krojačnice kaže: “Kada sam došao tamo, počeli su da me ispituju kao da sam nešto zgriješio ili kao das sam ne daj Bože u policiji a u stvari shvatio sam da projveravaju jesmo li živi?
Službenici koju su zaduženi za komunikaciju sa strankama povodom zahtjeva,su mogli to da urade na suptilniji način jer su pred sobom imali osnovne podatke uključujući I mobilne telefone.
Ovako su bivše radnike IO “Mladost” bacilli na dodatne troškove prevoza I obnovljene takse za zahtjeve.
Ni sve te provjre ne bi nam bile sumnjive da se nije pojavio jedan paradoks – nijesu pozvani svi bivši radnici, bar ne oni koji su živi.
Nastaviće se…
