Činjenica je da su prošla vremena kada je nevjerstvo smatrano takvom moralnom greškom koja se automatski kažnjavala razvodom. Danas, s' druge strane, imamo priličan broj i onih koji se opredjeljuju da ostanu zajedno. Krucijalna pitanja su: kako reagovati ako do toga dođe? Da li je moguće i koliko je teško povratiti povjerenje?

Prevareni partner bi nužno trebao staviti na tas i razmotriti svoje dotadašnje ponašanje prema partneru i da li tu leži uzrok koji je vremenom inicirao predstojeće, kao i ponašanje i zalaganje drugog partnera. Ishitrene reakcije i izlivi bijesa obično ni u jednoj situaciji ne urode plodom.

Vrlo je važno kakav stav zauzima partner koji je prevario: da li se iskreno kaje i preuzima odgovornost za svoja djela ili to smatra nevažnom situacijom, primjenjujući povremeno isti obrazac ponašanja. U kojoj mjeri se povjerenje može ponovo izgraditi umnogome zavisi od pomenutog stava partnera i pristupa cijeloj situaciji.

Na odluku svakako utiču i drugi faktori i okolnosti. Djeca ne bi trebalo da nose najveći teret i trpe posljedice nesuglasica, razmirica ili eventualno razvoda, jer ukoliko su okruženi svakodnevnim prepirkama i svaljivanjem krivice supružnika, nerazumijevanjem i zanemarivanjem od strane roditelja to bi moglo dovesti do traume koja će stvarati potencijalne prepreke na njihovom daljem putu razvoja i odrastanja.

A ukoliko se taj obrazac ponašanja ignoriše, da li će i oni vremenom prihvatati nevjerstvo kao sasvim normalnu pojavu?

Finansijska situacija i "zavisnost" jedno od drugog takođe može uticati na odluku, bar privremeno. Faktor "šta će reći drugi" često samo odgađa neminovno.

Odluka je ipak individualna i donosi se i prihvata u skladu sa sopstvenim vrijednostima i pogledima na život. Jedino su takve odluke i ispravne.