Lobotomija je invazivna hirurška operacija koja podrazumijeva rasijecanje skalpelom tkiva koje povezuje prednje dijelove mozga sa ostalim djelovima što dovodi do mirnijeg ponašanja duševno oboljelog pacijenta.

Američki list je prvi put objavio materijale prema kojima je 1943. godine Ministarstvo odbrane, imajući u vidu, kako se navodi, "najnovija dostignuća u medicini" preporučilo svim veteranima koji su bolovali od psihičkog rastrojstva da se prijave za ovu operaciju.

Na ideju o uvođenju takvog neuobičajenog liječenja dvojica ljekara pri ministarstvu došla su kada prvi put prisustvovali jednoj takvoj operaciji koju je izvršio američki neurolog i zagovornik lobotomije Volter Frimen.

Svoju preporuku dostavili su tadašnjem ministru odbrane Frenku Hajnsu koji je 26. jula 1943. godine odobrio proceduru koja je prvi put izvršena te godine.

U dopisu je rečeno da za ovu operaciju "nisu potrebne posebne kvalifikacije" i da u određenim slučajevima može biti primijenjena samo uz lokalnu anesteziju.

Tokom narednih deset godina koliko je program bio na snazi, kroz njega je prošlo oko 2.000 ljudi, a primena lobotomije za liječenje duševno oboljelih ratnih veterana prekinuta je sredinom pedesetih godina u SAD kada se na tržištu pojavio torazin, prvi sintetički neuroleptik.

Jedan psihijatar u ministarstvu odbrane 1948. godine je kritički napisao da Frimen koristi lobotomiju za liječenje "praktično svega od delikvencije do bolova u vratu", dok su drugi tražili da se metoda bolje ispita, navodi američki list, prenio je portal CdM.

Kontroverznu neurohiruršku metodu u liječenju određenih psihoza primjenom lobotomije uveo je u praksu portugalski neurolog AntonioMoniz koji je 1949. godine dobio Nobelovu nagradu za medicinu.