Skijanje na Durmitoru odumire
Skijaški klub Planinarsko

"Borili se za boje države i za boje kluba"

Skijanje na Durmitoru odumire

Decenijama najmasovniji i najuspješniji skijaški klub Planinarsko - smučarsko društvo "Durmitor" praktično je ugašen. Dragomir - Gajo Vojinović jedan je od najuspješnijih smučara - trkača iz tog perioda. Među brojnim priznanjim Vojinović čuva i zlatnu medalju Smučarskog saveza Jugoslavije i Olimpijskog komiteta Crne Gore. Danas, sedamdesetčetvorogodišnji penzioner Vojinović se prisjeća zlatnih dana crnogorskog i durmitorskog skijanja.

"Za skijanje se živjelo. Mi smo se borili za boje države i za boje kluba. Moj prvi susret sa "Durmitorom" bio je 1953. godine na pionirskom takmičenju. Osvojio sam drugo mjesto i od tada sam neprekidno bio u klubu osim dvije godina koje sam proveo u armiji", priča Vojinović.

Do 1966. godine bio je alpski vozač a poslije je prešao u trkače i biatlonce.

"Sportski život u to vrijeme bio je težak zbog nemaštine, nijesmo imali ni skija, ni cipela, ni odijela, 1966/1967 i 1968. godine na kupovima Maršala Tita išli smo u farmericama, suknenim čarapama, džemperima i pletenim kapama", kaže Vojinović.

Pa uprkos teškom vremenu i svakojakoj oskudici P.S.D "Durmitor" tada je imao po 120 članova i taj broj se stalno uvećavao jer je pristizao veliki podmladak.

"Ja sam kasnije nastavio kao trener i vođa reprezentacije Crne Gore. U to vrijeme P.S.D "Durmitor" je imao 86 trkača a toliko je bilo i alpskih vozača. Naš klub po smučarskim uspjesima nije imao premca u Crnoj Gori a zapaženi smo bili i na širem prostoru. Reprezentacija Crne Gore uvijek je bila sastavljena od članova "Durmitora" i eventualno po jedan smučar iz Kolašina ili Podgorice", sjeća se Vojinović.

Crnogorski smučari takmičili su se od Popove šapke, preko Mavrova, Kopaonika, Zlatibora, Mrkopolja, Drazgoša, praktično kroz cijelu Jugoslaviju i svuda su postizali zapažene uspjehe.

"Najteže takmičenje mi je bilo na Igmanu 1966. godine. Padao je snijeg kao "iz kabla". nema staza, veliko nevrijeme, mi ne opremljeni trčali smo 30 kilometara preko Igmanskog polja. Ja sam trčao na skijama drvenjačama, a štapce sam imao od drenovine iz Tepaca. Svima nam je bilo teško. Niko nije imao bolju opremu, topili smo katran i vosak da namažemo skije, danas imaju sve i zaboli me koliko se malo radi i koliko niko ne vodi računa", kaže Vojinović.

Duboka kriza u durmitorskom takmičarskom skijanju je posledica nerada i negativnog odnosa ljudi prema skijanju smatra ovaj veliki poznavalac zimskih sportova.

"Ljudi tu najviše griješe. Dođu ljudi na pogrešna mjesta. Vode računa o svojim interesima, o skijanju o masovnosti i podmlatku ne vode računa i zato skijanje stagnira", kaže Vojinović uz podsjećanje da kada je napustio trenersko mjesto u nordijskoj reprezentaiji Crne Gore "Durmitor" je imao 86 trkača a danas 4 - 5 članova.

“To je da se čovjek zgrozi, mi smo odvajali od usta da razvijemo skijanje, da napravimo objekte i staze. Nijesmo žalili snagu da bi održali društvo i Reprezentaiju Crne Gore. Na takmičenja smo išli bez dnevnica i auta a često i sa svojom hranom u torbaku. Danas je sve na nivou rekreacije, idu da se prošetaju po stazama, uzimaju svoje ljude, najbliže članove porodice. To više nije skijanje, takmičari moraju dugo i uporno da treniraju da bi imali neki rezultat", priča iskusni smučar.

Pa uprkos bogatom iskustvu i rezultatima, dok durmitorsko takmičarsko skijanje umire, niko se nije sjetio da zatraži usluge i pomoć bivšeg uspješnog trkača.

"Ja sam se prije 7 - 8 godina ponudio da treniram mlađu generaciju trkača bez naknade nedeljno dva puta samo da se obezbijedi da djeca poslije treninga imaju besplatno čaj. Nijesu udovoljili niti sam dobio bilo kakav odgovor. Dočim, sad vidim oni koje sam ja trenirao pokušavaju da nešto urade. Imam ovaj momak Grbović on sad trenira 4 - 5 takmičara, dobro to radi ali ako ga ne podrži zajednica bojim se da ništa neće uspjeti da urade", strahuje Vojinović.

(RTCG)