Bojanić je napomenuo da je vođeno mnogo debata i još više eseja napisano na temu uticaja interneta i komunikacionih tehnologija na politiku i demokratiju. Nakon početne euforije na strani interneta od kojeg se očekivalo da ponudi ključno rješenje u razvoju demokratije, strasti su splasnule. Došlo se do gotovo jedinstvenog zaključka da internet može pomoći u razvoju demokratije ali ne u njenom kreiranju, odnosno uvođenju demokratije tamo gdje je nema. On je rekao da je možda i dobro što se relativno brzo došlo do takvog zaključka jer za demokratiju je dobro da se što prije okrenemo sebi i zapitamo šta mi kao individue možemo doprinijeti u razvoju demokratije. Internet nam može biti samo alat u tom procesu, ali nikako sredstvo koje će obaviti naš zadatak.
Svi bi da mijenjaju svijet, a samo mali broj ljudi je spreman da mijenja sebe, govorio je poznati pisac Lav Tolstoj. Ne možemo očekivati da nastavimo sa kršenjem osnovnih ljudskih prava i ograničavanjem slobode govora, a očekivati da nam interenet uvede demokratiju. Demokratija nije industrijska revolucija pa da zavisi od razvoja mašina ili elektronike – kazao je poslanik Pozitivne u svom izlaganju.
U Crnoj Gori 49,9 % građana Crne Gore imaju pristup internet, 53,2% građana koriste računar dok je internet dostupan u 55% domaćinstava.
Ove brojke same za sebe govore da pola stanovništva nije u prilici da prima informacije i da iznosi svoje misljenje putem interneta. Internet nije njihov svijet, politička i svaka druga komunikacija ide konvencionalnim kanalima, pa je jasno da za polovinu stanovništva Crne Gore bilo kakve analize o povezanosti interneta i demokratije nemaju smisla.
Druga polovina, uglavnom mlađa i bolje obrazovana populacija, je pod svakodnevnim uticajem intereneta. Nesumnjivo, pored dobrih strana interneta, kao što su brzina protoka i pristup informacijama, postoje i loše strane. U prvom redu mislim na istinitost tih informacija. S obzirom na to da je sve veći broj informacija iza kojih ne stoje kredibilni izvori i validni dokazi, postajemo sumnjičavi na sve veći njihov broj. Javna je tajna da svi politički subjekti imaju svoje internet aktiviste koji su veoma aktivni na društvenim mrežama. Na web portalima preovladavaju anonimni komentari puni dezinformacija ili poluinformacija. A kreirati svoje mišljenje i zauzeti jasan stav postaju zavisni od takvih informacija. Kako smatra Bojanić za demokratiju je bolje nemati informaciju nego raspolagati neistinitom.
On je podjetio da je u Crnoj Gori razvijen određeni broj digitalnih alata kako bi država podržala razvoj demokratije, poput online peticija za građane. Medjutim, i dalje nedostaju neke informacije koje bi dokazale volju Vlade da vise uključi gradjane u proces razvoja demokratije u našoj zemlji. Takodje, iako npr. crnogorski Parlament na sajtu objavljuje govore poslanika sa zasijedanja /plenuma/, jos uvijek nema elektronsko/medijsko praćenje sjednica parlamentarnih odbora ili obraćanja poslanika na tim sjednicama. Kako Bojanić smatra Parlament bi trebalo da radi na svojoj transparentnosti, sa ciljem većeg uključivanja gradjana u izgradnju i razvoj demokratije.
Internet i nove komunikacione tehnologije pospješuje brzinu protoka informacija ali ugrožavaju dublje promišljanje o društvenim temama. Demokratija se ne može osloniti na instant donošenje odluka. Koliko internet pomaže u širenju informacija i slobodi izražavanja, toliko i ostavlja prostor zloupotrebama. Koliko se nada u početku polagalo na internet u razvoju demokraije, toliko je sada sumnji u njegovu efikasnost.
Kompleksnost društvenih i političkih tema, kako u Crnoj Gori tako i bilo gdje u svijetu, zahtijeva širi pogled od nekoliko komentara ili eseja sa društvenih mreža. Internet i ostale komunikacione tehnologije vidim kao alat u obrazovanju koje treba da bude osnovni nosilac širenja demokratije tamo gdje je ima i njenom uvođenju tamo gdje je nema. Dakle, internet može pomoći u širenju demokratije ali prvenstveno kao pomoć u obrazovanju i usvajanju novih znanja. Tek tada možemo doći do pune i održive demokratije. Sve ostalo ima rizik da traje dok se ne pojavi neko drugi sa boljom i bržom komunikacionom tehnologijom. A to bi bio uvod u nova iskušenja i nove opasnosti po demokratiju – zaključio je Bojanić
